No, prije nego se krenete ukopavati u rupe u zemlji, pričekajte. Prije nego odlučite kućnog ljubimca osušiti na dimu kako bi u slučaju kolapsa imali od čega živjeti, opustite se.
Ono što se dogodilo u Japanu zaista je događaj kakav se događa jako, jako rijetko. Pritom je na drugom kraju Zemlje, na području koje je tektonski potpuno drugačije od hrvatskog. Naravno, i mi smo podložni potresima, no naši su potresi ipak do sad bili banalnije naravi i blaži. Prema pretpostavkama seizmologa, Zagreb bi mogao potresti ozbiljan potres snage oko 6.3 po Richteru, jedan posve ozbiljan, posve rušilački potres. No, katastrofu u Japanu izazvali su potresi puno
jači, procjenjeni i na 8.9 po Richteru. A pogledamo li Richterovu skalu, uočit ćemo kako je riječ o logaritamskoj skali, a ne linearnoj. Svako povećanje za jednu jedinicu na Richterovoj skali predstavlja desetorostruko povećanje amplitude.
Možda asteroid poželi čuti TBF
Stavljeno u kontekst, odokalno možemo reći kako je najjači predviđeni potres u Zagrebu otprilike jednog stotog dijela amplitude potresa koji se nedavno dogodio u Japanu.
Opasan potres, dakle, rušiteljski i nedvojbeno smrtonosan, ali daleko od onog što smo ovih dana gledali. Osim toga, teško će nam se dogoditi i tsunami, eventualno jarunsko jezero potopi kakvog zaspalog ležača na šljunku.
Može li se, dakle, NE Krško porušiti i ponoviti scenarij iz Japana? U normalnim situacijama ne. S druge strane, i japanske NE projektirane su i građene tako da izdrže velike potrese, no ne i kombinaciju superpotresa i tsunamija. Ako se dogodilo Japancima, tko zaista može staviti ruku u vatru da se nekakva drugačija kataklizma ne može dogoditi kod nas? Možda nas iznenadi kakav gadan potres, možda neki asteroid poželi čuti TBF-ovce uživo pa odluči aterirati baš na nuklearku?
Uznemirena javnost traži odgovore, a njih će i dobiti – uvjeravanja kako je sve Ok, i kako se ništa neće dogoditi, kako smo sigurni i kako ima tko da brine o našoj sigurnosti. I to je uvelike točno, barem dok se asteroidi ne spominju. Zaista, nerealan je svatko tko bi ustvrdio kako smo apsolutno zaštićeni, 107% sigurni, nikad se ništa ne može dogoditi, sve je pod kontrolom, nikakvih situacija ne može biti...
Radijacija nije bauk
Ali paniku stvarati – zaista ne trebamo. Rizici uvijek postoje, pokazuje to i katastrofa koja je pogodila jednu od najorganiziranijih nacija na svijetu. S druge strane, koliko dugo već živimo uz nuklearku koja još nije otišla u zrak? Ako nije, možemo li pretpostaviti da je u rukama kompetentnih stručnjaka koji brinu da tako i ostane? Čemu, onda, ta iznenadna zabrinutost? Situacija danas nije nimalo lošija nego što je bila prije mjesec dana, kad japanske katastrofe još nije bilo. Američki bi policajac rekao, odmahujući palicom: "nothing to see here".
Druga velika briga koja mori pučanstvo je i pitanje: "Što ako strašna radijacija izađe van?"
Ovo jest legitimno pitanje, no ponajprije se treba podsjetiti nekih činjenica koje znamo o radijaciji.
Prije svega, radijacija, odnosno ionizirajuće zračenje je posve prirodan proces. Radijacija nije zvijer koju u pretis-loncu drži vojska inženjera i koja samo čeka izaći van načiniti pustoš.
Radijacija je svud oko nas. Ona je oko nas, ona je i u nama. Pojedite bananu i povećat ćete radioaktivnost svog tijela (zbog radioaktivnog izotopa kalija – 40K – kojeg sadrži). Oko nas je i radioaktivni plin radon. Udišemo ga, htjeli ili ne htjeli, svakodnevno. Hrana koju jedemo sadrži radioaktivne izotope ugljika – što je
simpatičan trik koji istraživačima omogućuje prilično preciznu procjenu starosti nekog biološkog uzorka prema količini ugljikovog izotopa 14C koja je ostala u uzorku.
Zračenje testisa umjesto Viagre
Ionizirajuće zračenje, dakle, nije bauk. Dapače, koristimo ga za mnoge pametne i korisne stvari – ne zaboravimo, zračenjem danas liječimo opake bolesti i spašavamo živote. Sve to ne bi bilo moguće kad ne bismo imali iscrpno znanje o radioaktivnom raspadu i njegovom utjecaju na okolinu, znajući posve dobro što može, a što ne može učiniti. Time smo se odmakli od entuzijastične naivnosti koja je vladala u pionirsko doba supružnika Curie, kada su ti čudni novi materijali neobičnih svojstava obećavali svašta, pa se tako mislilo da zračenje pogoduje organizmu i diže mu vitalnost. U to doba bilo je posve normalno kupiti zubnu pastu sa radijem, od koje zubno meso izgleda tako ružičasto i zdravo. Fosforescentne zdjele za hranu bile su zadnji krik mode, a gospoda su imala i adekvatnu zamjenu za Viagru u obliku skrotalnih iradijatora koji su zračili testise, ne bi li povećali spolnu moć.
Srećom po čovječanstvo, razumjevanje radioaktivnosti daleko je napredovalo od tog doba.
Uostalom, samo zahvaljujući tom detaljnom razumjevanju fizike samih-od-sebe-raspadajućih atoma danas možemo zahvaliti postojanje nuklearnih elektrana i njihovu ipak visoku sigurnost. Dok iz njih ne iscuri radijacija. No i takva, opasna i štetna, ona je tu samo zato što smo je mi ljudi tamo stavili. Poput kuhinjskog noža – njime možete izrezati kruh ili ubiti nekoga; treba li zbog jednog kuhara ubojice strahovati od svih kuhinjskih noževa? (*)
No, bismo li mogli i bolje? Postoje dizajni malih, samodostatnih nuklearnih postrojenja male snage, takoreći male kvartovske nuklearke... kako to zastrašujuće zvuči, ha?
Ne brine me atom, brine me čiča
Poanta malih, potpuno zatvorenih nuklearnih postrojenja je u tome što su zbog malih dimenzija otpornija na katastrofalne potrese, a osim toga mogu imati i negativni temperaturni koeficijent i druge mjere sigurnosti za slučaj havarije. Mi zaista imamo i znanje i tehnologiju koja može držati stvari pod kontrolom.
No, nije rascjepljeni atom ono što me plaši. Nemam straha od nuklearnih procesa, niti me riječ "radijacija" baca u paniku. Ne smatram nuklearke najvećim zlom ovog svijeta.
Ono što me zaista plaši i ono što jest vrlo često uzrok nesreće je – ljudski faktor. Ne brine me atom, brine me čiča koji sjedi za kontrolnom pločom i odsutno visi na Facebooku. Ne brine me što je NE Krško tako blizu, brine me što zaista nemam povjerenja ni u koga u Hrvatskoj i što se ne mogu oteti dojmu kako bi u slučaju havarije prvo trebalo spašavati spasitelje.
Zaista, jedna je stvar doći na press konferenciju i zajahati na valu prigodnog marketinga, posve druga stvar je imati jasno definiran plan postupanja u slučaju havarije, i to ne plan izvučen iz malog prsta, već plan sastavljen od strane pravih stručnjaka, provjeren, revidiran, ponovo provjeren, simuliran i uvijek spreman na aktiviranje.
Ako nisu mogli Japanci, kako bismo mi?
Kada bismo kao vrsta bili savršeni, ne bih rekao niti riječi protiv korištenja nuklearne energije. Ovako, nisam siguran da je to pametna ideja. K tome, urana kao i drugih sirovina ponestaje, što će nam vrijediti nuklearka kad nestane lako dobavljivog nuklearnog goriva otprilike u isto vrijeme kad nam ponestane fosilnih goriva? A što sa radioaktivnim otpadom? U IRB s njim? Ili u Gradsku kavanu?
Priznajem, subjektivan sam – ja navijam za obnovljive izvore energije. I kad bih mogao birati između nuklearne i obnovljive solucije, uvijek bih izabrao obnovljivu, čak i ako je skuplja. Postoje za to barem dva dobra razloga, a oba su itekako značajna u slučaju katastrofe.
Prvi razlog je činjenica da katastrofa na sustavu koji koristi obnovljive izvore energije ne znači i humanitarnu i ekološku katastrofu. Primjer japanskih nuklearki odlično pokazuje upravo to: ako jedan organiziran i visokoučinkovit narod ne uspjeva zaustaviti ekološku katastrofu, što mislite, što bismo mi mogli učiniti, ovako
pametni i sposobni?
Drugi razlog je, nažalost, jednako dobro prikazan nedavnom katastrofom: problem ovisnosti o centraliziranim izvorima energije: nestanci struje, redukcije, problemi u samim nuklearkama zbog nedostatka električne energije...
Obnovljivi izvori energije imaju veliku prednost u činjenici da za relativno malu investiciju nude samodostatnost. U slučaju katastrofalnog potresa puno više znači vlastiti solarni panel na krovu kuće (koja je preživjela potres) ili u dvorištu, nego priče HEP-a kako će u vrlo kratkom roku ponovo osposobiti svih 27% oštećenih dalekovoda i 70% uništenih transformatora. Velike katastrofe znače i velike probleme u infrastrukturi, u takvim situacijama pametnije je ne oslanjati se previše na centralnu vlast jer će ona vjerojatno imati neke svoje prioritete (vojska, policija, medicinska skrb...). Mogli biste se načekati dok dobijete struju za vlastiti hladnjak, radio uređaj, WiFi mesh ili uređaj za pročišćavanje vode za piće.
Noćna satelitska snimka
Zato mislim da nam je strateški pametnije razmišljati kako iskoristiti što više obnovljivih izvora energije nego maštati o još jednoj ili dvije nuklearke. Nekakva pametna strategija bila bi omogućiti građanima određeni stupanj samodostatnosti, jer bi samodostatni građani puno lakše preživjeli katastrofu i bilo bi im lakše čekati uspostavu regularne infrastrukture. Što predstavlja bolju budućnost?Noćna satelitska snimka na kojoj se vidi puno sitnih točkica, ili ona na kojoj se vidi nekoliko većih i svuda oko njih posvemašnje crnilo?
(*) Od ovoga bih ipak izuzeo kuhinju u kojoj ponekad (ali uvijek vrlo ozbiljno) netko nekoga ozljedi, a šef kuhinje se pravi kao da se ništa nije dogodilo i uporno tvrdi kako je njegova kuhinja najsigurnije mjesto za pripremanje najjeftinije hrane...
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
