Točno, nemamo kulturu plaćanja, jer nam je svima postalo normalno da ne plaćamo, s klasičnim izgovorom da i nama drugi nisu platili, i s generalnim opravdanjem da je kriza. Ne znam kako to vama izgleda, ali za mene je neplaćanje isto što i krađa, pri kojoj zaboravljamo da nama drugi čine isto što i mi njima. Ponašamo se kao podvojene ličnosti koje nemaju svijest da su kupac i prodavač ista osoba, u dvije različite uloge. Kad prodajemo tada bi željeli da nam se plati, a kad kupujemo tada nam je teško platiti. Kako je to moguće?
Osnovni razlog je taj što ne razumijemo energetske principe razmjene, prema kojima se dobro zna što je čija uloga i zašto je to tako. Kada bi to razumjeli, bilo bi nam potpuno jasno da se energetska razmjena uvijek ostvaruje, i da uvijek dobivamo samo ono u što smo uložili energiju. Međutim, problem je što toga nismo svjesni, pa očekujemo dobiti i ono u što nismo uložili.
Pokušat ću to ilustrirati na nekoliko tipičnih situacija u kojima se događa neplaćanje.
Recimo da se zapošljavate. Vi ste prodavač, a poslodavac je kupac vaših radnih sposobnosti. Problem nastaje ako osjećate strah za svoju egzistenciju. Tada svoju stvaralačku energiju ulažete u potiskivanje tog bolnog osjećaja, kroz uvjerenje da će vam siguran posao ublažiti taj osjećaj. Zato pristajete svoj rad prodati za radno mjesto. Drugim riječima, energetsku razmjenu s poslodavcem ostvarujete tako da vi njemu dajete svoj rad, a on vama posao.
Možete dobiti radno mjesto, ali ne i sigurnost
Stoga se poslodavci ne osjećaju krivi što vas radno iskorištavaju, niti se osjećaju dužni što vas dovoljno i na vrijeme ne plaćaju, jer osjećaju da su vam „dali“ time što su vas zaposlili. Nezadovoljni ste jer niste svjesni da vam se ostvarilo ono u što ste nesvjesno uložili svoju energiju – u uvjerenje da je važno imati posao, jer on donosi sigurnost.
Život vam međutim pokazuje da možete dobiti radno mjesto, ali ne i sigurnost. Nema tog posla koji vam može dati sigurnost, jer nju ne možete dobiti, nju možete samo osvijestiti i ostvariti.
Uzmimo sada drugi primjer, u kojem ste ugovorili posao prema vašim kriterijima. Što učiniti ako vam kupac, unatoč ugovoru, ne plati na vrijeme?
Ispravan postupak bio bi raskinuti ugovor. Što prije, to bolje, jer onaj tko se ne drži ugovora nije vaš poslovni partner.
Ali… tu na scenu opet stupa ego, koji vam kaže da to nije pametno. Plaši vas da nećete naći drugog klijenta, da vam je to povoljna ili čak jedina prilika, i opet upadate u zamku egzistencijalnog straha i nesigurnosti. Umjesto da odustanete od takvog kupca, vi mu dajete povjerenje da će vam već platiti.
A zapravo uopće niste svjesni da ste energetsku razmjenu s kupcem već ostvarili kad ste mu predali svoj proizvod, a on ga primio i potvrdio da ga treba.
Umjesto da to shvatite, ego vas još više udaljava od rješenja i opskrbljuje vas novom dozom izgovora i opravdanja. Nečiji ego će zaigrati na kartu dobrotvora koji razumije da drugi nemaju, netko će se zadovoljiti izgovorom da je tako svima. Kada shvatite da unatoč izgovorima i opravdanjima propadate, aktivirat će vam se ljutnja, bijes i ogorčenost koju ćete usmjeriti protiv onih istih koje ste u početku razumjeli i u koje ste imali povjerenja i opet ćete uzaludno trošiti svoju stvaralačku energiju.
Ali izgleda da je i to lakše, nego povjerovati da smo sami kreatori svog života i da naša vrijednost ne ovisi o priznanju i potvrdi drugih ljudi.
Čitam u novinama kako su djelatnici HEP- a počeli iskapčati struju neplatišama. To je logično, jedna strana je prekršila poslovni dogovor, i ugovor se raskida. Ali je nevjerojatno koliko malo potrošača ima svijest da su sa HEP-om u poslovnom odnosu. Ponašaju se krajnje infantilno, pa ju doživljavaju kao majku koja ih je dužna nahraniti i ne pada im napamet da se kao zreli ljudi zapitaju na koji način ekonomski sustav funkcionira.
Vlada psihoza ugroženosti
U našem društvu vlada psihoza ugroženosti, u kojoj se zaboravila elementarna logika prema kojoj je kupac dužan robu platiti na vrijeme, prema ugovorenim uvjetima. Opće usvojena kultura neplaćanja daje nam legitimitet da se neodgovorno ponašamo, jer se i sama država, koja bi nam trebala biti uzor, ponaša neodgovorno prema pojedinim korisnicima proračunskih sredstava, koje očito ne smatra svojim partnerima, nego ih tretira kao svoj trošak. Ne mogu, a da ne kažem, da je državni proračun ogledalo stare paradigme, i to u svakom pogledu, kako u prihodnoj strani, tako i u pogledu rasporeda prihoda. Država se za prihode zadužuje, a rashode tretira kao trošak (a ne kao investiciju u standard i strateški razvoj).
Kultura neplaćanja imanentna je staroj paradigmi i zahvaća sve vrste odnosa.
Često mi se ljudi žale da više ulažu u partnerski odnos nego što od njega dobivaju. U kratkoj analizi vrlo brzo dođemo do toga da je to zato što pristaju na emotivno neplaćanje. Naime, zbog egzistencijalne neispunjenosti imaju potrebu da ih partner prihvati i potvrdi, kako bi ublažili tu frustraciju. Problem je što nisu svjesni da se ostvaruje ono u što vjeruju, a to je da nisu dovoljno dobri takvi kakvi jesu i da zbog toga privlače partnere koji ih dovoljno ne cijene i ne poštuju.
I opet nam život pokazuje da možemo imati partnera, ali ne i ljubav. Tek kad odustanemo od potrebe da nekoga trebamo i da nas netko treba, možemo osloboditi svoju ljubav i ostvariti je u zajedništvu s drugima.
Iz navedenih primjera vidimo da problem neplaćanja nastaje tako što funkcioniramo na dvije razine svijesti. Svjesno se međusobno dogovaramo kao zreli i odrasli ljudi, a nesvjesno se odigrava sasvim druga priča, koja je nažalost naša realnost dok ju ne osvijestimo i od nje ne odustanemo. U njoj se prodavači ne drže svojih kriterija, jer im je važnije potvrditi svoju vrijednost (kroz to da ih netko treba), nego ostvariti suradnju i partnerstvo, a kupcima je teško plaćati, jer ne investiraju u svoj standard, nego troše za ono što moraju i trebaju. Zato ne vole plaćati unaprijed i u gotovini, draža im je kupovina na rate i s odgodom, jer tako psihološki odgađaju nelagodu gubitka.
Nikada ne cijenimo ono što trebamo i moramo, nego samo ono što volimo.
Najvažnije je naučiti cijeniti sebe, što znači biti svjestan svoje istinske vrijednosti, jer tek tada možemo cijeniti druge ljude i plaćati im sa zadovoljstvom za to što doprinose uvećanju našeg standarda. Tada nam je potpuno jasno univerzalno načelo da samo onoliko koliko dajemo, toliko i primamo.
Zato, ako vas poslodavac ili klijent ne plaća, ili ako partner za vas nema vremena, znači da vas ne cijeni, ali vas treba. Isto tako, ako vi ne plaćate državi porez, ako ne plaćate račune za plin, struju, komunalije, ako nemate za plaće svojih zaposlenika, ako nemate vremena za prijatelje, djecu, partnera, znači da ih ne cijenite, nego ih trebate.
„Ono što se mora nije teško“ je česta utjeha, ali nije istina. Sve što trebamo i moramo je teško i naporno, i za to nikada nemamo dovoljno ni volje, ni vremena, ni novaca.
Nije sve tako crno
Za razliku od toga, za ono što cijenimo uvijek imamo i volje i novaca i vremena. To najbolje ilustrira činjenica da je recesija mimoišla svijet luksuza, jer prodavači luksuza itekako cijene sebe, a time i svoj proizvod, a kupci ga kupuju s veseljem (ne zato što trebaju i moraju), i štoviše, osjećaju se počašćeni i povlašteni što mogu uživati u tom proizvodu.
Kultura neplaćanja je dostigla svoju kulminaciju, koja se očituje u apsurdu da više nitko nikoga ne cijeni i da svi okrivljuju jedni druge, a nitko se ne pita - tko su ti drugi. Nevjerojatno koliko smo otuđeni od samih sebe, jer ne shvaćamo da su drugi zapravo isti mi u onoj drugoj ulozi.
Sva sreća da nije sve tako crno. Postoje i samosvjesni ljudi koji se ne izgovaraju na objektivne okolnosti i ne prebacuju odgovornost na druge, koji su svjesni svoje uloge u zajedničkom timu, i koji su usmjereni na svoj stvaralački potencijal i svoje sposobnosti. Oni uspješno rade, napreduju i razvijaju se. Vidim da ih je svaki dan sve više. Ti ljudi će svojom sviješću doprinijeti promjeni stare paradigme. Vjerujem da ste i vi jedan od njih.
Natalie Luks je osnivačica i voditeljica Škole svjesnog življenja. Od 1993. godine svakodnevno uvodi ljude u novu svijest (samosvijest) o sebi, kroz spoznavanje istine o svim aspektima života i kroz učenja kako ostvariti istinske vrijednosti. To prakticira kroz dva tečaja: individualni Tečaj svjesnog življenja (koji traje dva mjeseca) i grupni Tečaj o prirodi novca (koji traje dva dana). Kao ekonomistica uspješno povezuje i primjenjuje znanja klasične ekonomije i načela duhovne ekonomije, te svojim znanjem, iskustvom i energijom pomaže ljudima da steknu neophodno znanje pomoću kojeg će napustiti svijest siromaštva i odabrati svijest blagostanja i napretka. Sve aktivnosti Škole svjesnog življenja odvijaju se pod Certifikatom HUPED - a (Hrvatsko udruženje za prirodnu, energetsku i duhovnu medicinu).
Natalie Luks održat će 27. i 28. ožujka, u Zagrebu, sljedeći Tečaj o prirodi novca, na kojem će polaznike uvesti u novo znanje o novcu, blagostanju i napretku.
