Međutim, čitanjem teksta ispostavlja se kako naslov nije baš u harmoniji sa onim što u tekstu zaista piše: naime, izvjesni građanin je, čini se, nešto ukrao, pa mu je došla policija i pretresla gajbu, pritom pronašavši laptop (u nespornom vlasništvu te osobe), ali ne pronašavši i licence. Sudac je pravomoćno osudio nesretnog kradljivca na godinu dana zatvora, uvjetno na tri godine (dakle, osuđenik ipak nije u zatvoru), kako mi se čini onako usput mu prišivši i nemanje licenci, te najzad i oduzimanje laptopa koje je, tako piše u članku, korišteno za počinjenje kaznenog djela.
Tako pročitan, tekst bi ukazivao na to da svatko tko doma ima piratski softver može popušiti do tri godine zatvora, jer se tekst jasno poziva na članak 230 st. 1 Kaznenog zakona, koji kaže ovako:
Članak 230.
(1) Tko bez odobrenja autora ili drugog nositelja autorskog prava, odnosno osobe koja je ovlaštena dati odobrenje, kada je odobrenje prema odredbama zakona potrebno, ili protivno njihovoj zabrani, utvrdi na materijalnu podlogu, reproducira, umnoži, stavi u promet, iznajmi, uveze, prenese preko granične crte, prikaže, izvede, odašilje, prenese, učini dostupnim javnosti, prevede, prilagodi, obradi, preradi ili na drugi način uporabi autorsko djelo, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
No, tekst novinskog članka valja čitati oprezno: pažljiv čitatelj uočit će ovo: "... kojom ga proglašava krivim, između ostalog, za kazneno djelo iz čl. 230. st. 1. Kaznenog zakona - nedozvoljenu uporabu autorskog djela."
Između ostalog.
Dakle, presuda se vjerojatno odnosila na više stvari, a policija koja je došla u premetačinu usput je otkrila nelicencirani softver na laptopu; tako je, valjda, i sudac usput na ostale stvari priljepio i to, i usput naložio oduzimanje laptopa kojim je počinjeno kazneno djelo.
Jako me zbunjuje cijeli taj tekst. Nisam pravnik i mogu tek laički komentirati ovu priču, no zaista mi nije jasno što se tu dogodilo? Je li osuđenik koristio računalo za počinjenje kaznenog djela? Pretpostavljam da jest, jer mu je zbog toga oduzeto. Znači li to da je riječ o računalnoj prijevari ili o dilanju piratskog softvera? U tom slučaju jasno mi je zašto bi laptop bio oduzet. S druge strane, ako je računalo oduzeto samo zato što je na njemu bio nelicenciran softver – je li tako nešto uopće moguće?
Dojma sam kako je lik osuđen za nešto što zapravo nema nikakve veze sa laptopom, već je laptop bio u stanu, pa kad smo već pri poslu... pri tome je postojanje nelicenciranog softvera zapravo posve usputni događaj, iako članak nastoji sugerirati kako je nelegalna licenca glavni motiv angažmana pravne države.
Zanimljivo, istu izmeđuostalu stvar pokriva i članak 189. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, koji isto djelo definira kao običan prekršaj sa novčanom kaznom:
(1) Novčanom kaznom od 5.000,00 do 50.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako:
3. distribuira ili posjeduje u komercijalne svrhe primjerak računalnog programa za koji zna ili ima razloga vjerovati da je to primjerak kojim je povrijeđeno tuđe pravo, distribuira ili posjeduje u komercijalne svrhe bilo koje sredstvo čija je jedina namjena olakšati neovlašteno uklanjanje tehničkog uređaja koji služi za zaštitu računalnog programa ili osujetiti rad toga uređaja (članak 112.)
Sjetimo se, naslov teksta je "Kupio polovni notebook i osuđen za korištenje nelicenciranih računalnih programa". Po meni, situacija u kojoj jedna osoba – znajući ili ne znajući – kupuje od druge osobe računalo sa ilegalnim softverom spadala bi zapravo u članak 189, a ne u članak 230. Problem je što je u ovom drugom zakonu riječ o pravnoj osobi, a ne fizičkoj.
Pravna osoba koja nabavi, koristi ili distribuira nelicenciran softver kažnjava se novčano, a građanin zatvorom.
To nije sve – tekst navodi i dio obrazloženja presude kojeg isto tako valja pažljivo promotriti, jer riječ je o opasnom obrazloženju koje dijelom nije utemeljeno u stvarnosti i koje ovlaš dotiče i neke sasvim konkretne probleme. Prođimo ga, onda:
"Opće je poznata činjenica, učestalo prisutna u medijima, da privatne osobe na svoja računala - bez obzira radilo se o klasičnom ili prijenosnom računalu - ne smiju instalirati operativne sustave, odnosno potrebno je ishoditi odobrenje osobe koja je ovlaštena dati odobrenje za instaliranje operativnog sustava kako bi se isti sustav neometano mogao koristiti. Sud smatra nebitnim je li okrivljenik osobno instalirao operativni sustav, je li to učinio netko na njegovo traženje ili je koristio već instalirani operativni sustav. Okrivljenik je, ukoliko je kupio polovno prijenosno računalo, bio dužan informirati se o instaliranom operativnom sustavu - iako ga eventualno bivši vlasnik o tome nije obavijestio."
Nakon četvrt stoljeća bavljenja računalima i petnaestak godina bavljenja slobodnim softverom sad sam konačno saznao kako je opće poznata činjenica, učestalo prisutna u medijima, da privatne osobe na svoja računala ne smiju instalirati operativne sustave.
Hej, hoj!
Dobro, sudac koji je ovo izjavio vjerojatno nije upoznat sa recentnim promjenama u informatičkoj industriji, ponajprije o ekosustavu slobodnog softvera koji egzistira tek petnaest godina.
Pojasnimo: svakako je točno da u svijetu komercijalnog softvera postoje određena ograničenja koja su postavili sami autori tog softvera; obrazloženje suca bilo bi posve točno ako bismo u obzir uzeli samo mali podskup svih mogućih licenci, pri čemu ovdje striktno mislim na Microsoftovu OEM licencu – nju, primjera radi, ne možete kupiti neovisno o hardveru, već ona dolazi sa hardverom kojeg ste kupili i nije prenosiva na drugi hardver; drugim riječima, moguće je prodati hardver sa OEM licencom za njega, ali ne i OEM licencu samu.
Retail verzije malo su drugačija priča – pod uvjetom da zaista ne koristite softver (i niste napravili nekakav "upgrade" na noviju verziju softvera), retail verziju u načelu možete prodati drugoj osobi, iako je to praksa koje se proizvođači softvera groze. Primjerice, na računalu ste imali retail Windows Vistu (ali ne OEM jer je ta licenca vezana uz računalo), pa ste kupili retail verziju Windowsa 7 i nekom nesretniku odlučili uvaliti staru Vistu. Vi na to imate pravo, a kupac ima pravo na svoje računalo instalirati vašu staru Vistu. Pritom će morati nazvati Microsoft zbog aktivacije proizvoda (jer je prije toga korišten na vašem računalu). Prava autora
softvera pritom neće biti narušena, jer se retail licenca samo "preselila" sa jednog računala na drugo. Prava autora bila bi narušena kada biste prodali licencu nekome, a pritom je i vi nastavili koristiti.
Zbog toga je u općem smislu posve neistinito obrazloženje suda da privatne osobe ne smiju instalirati operativne sustave. Sa izuzetkom OEM licence, to je potpuni nonsens: softver je roba kao i svaka druga i apsolutno smijete prodati ono što ste jednom kupili, iako će vam proizvođači softvera rado reći kako zapravo niste kupili softver nego pravo korištenja softvera koje je neprenosivo na druge osobe. Ovo je slobodna zemlja, svatko ima pravo reći što misli, a na vama je da čitate (i razumijete) EULA.
Završni udarac tvrdnji kako privatne osobe na svoja računala ne smiju instalirati operativne sustave zadat ću, očekivano, spominjanjem Linuxa i cijele plejade slobodnog softvera. Taj nesretni Linux, igrom slučaja, jest operacijski/operativni sustav, baš kao i ti nesretni Windowsi što su nekog jadnika navodno stajali (uvjetne) zatvorske kazne.
Linux ima nezgodnu osobinu što pripada tzv. "slobodnom softveru" kojeg je dozvoljeno umnažati, dijeliti, rasparčavati, pa i gledati u izvorni kod – a osim toga nad njim se smije počiniti ionaj najveći od svih informatičkih krimena: korisnik ga smije sam instalirati na svoje računalo. I na susjedovo. I na susjedino. I na računala svih ljudi u krugu do 500m, nakon kojih će ga duga ruka pravne države zgrabiti, ali ne zbog autorskih prava, već zbog sive ekonomije.
Časnom sudu je to možda i prvi put da čuje za tako nešto, ali zaista postoje računalni programi koje su njihovi autori napravili upravo sa namjerom da se besplatno šire okolo. To je takozvani "slobodni softver" i on nema ograničenja u svojem korištenju; dapače, svatko može ne samo koristiti taj softver, već ga i sebi prilagođavati, tj. mijenjati ga. I sve je to potpuno legalno – korisnik softvera može autoru dati naknadu za korištenje softvera, ali i ne mora. Korisnik ga smije dati nekome drugom i za to nikome ne odgovarati, pa čak ni autoru softvera (koji zapravo želi da se njegov softver slobodno širi uokolo).
Iz tog je razloga objašnjenje suda opasno: tvrdnjom kako vlasnik računala ne smije instalirati OS na svoje računalo i pojačavši to tvrdnjom kako je to opće poznata stvar, sud je olako zanemario jedan ne tako mali i nimalo beznačajan dio IT industrije, onaj slobodnog softvera. Ispada kako sud ne priznaje postojanje takve vrste softvera i ne priznaje slobodnom softveru pravo da se slobodno širi. Dapače, time se inkriminiraju i korisnici tog softvera: prema ovakvom tumačenju suda, ja sam teški kriminalac, zajedno sa ostatkom ekipe iz HULK-a jer smo na nastupima na tada još živućem sajmu Info podjelili na tisuće CD-a sa Linuxom, što nas po ovom tumačenju suda čini najvećim piratima u regiji. Dapače, još smo i gori od toga, jer su tisuće ljudi kojima smo dali CD na svoja računala instalirali taj operativni sustav, što se po tumačenju suda ne smije, i još je k tome opće poznata stvar – da se ne smije.
Sud u obrazloženju dalje navodi i ovo: "...potrebno je ishoditi odobrenje osobe koja je ovlaštena dati odobrenje za instaliranje operativnog sustava kako bi se isti sustav neometano mogao koristiti."
Otkud ovo? Odgovor je jednostavan: aktivacija Microsoftovog softvera. Ovo obrazloženje potpuno je obavijeno samo i jedino oko aktivacije MS Windowsa – jer je to jedini moderni sustav koji posjeduje aktivacijske procedure koje su pod kontrolom autora OS-a. Čak i zakopčani Macintosh OS X to nema tako rigidno riješeno, a Linux to uopće ne traži (sa izuzetkom nekih komercijalnih licenci). Ako vam se obrazloženje čini birokratiziranim, ono takvo jest sa razlogom: kada od nekoga kupite "rabljenu" retail licencu Windowsa, zaista morate nazvati hotline i ishoditi odobrenje osobe koja je ovlaštena dati odobrenje za instaliranje operativnog sustava kako bi se isti sustav mogao neometano koristiti.
No, to je istina za Micorosftov OS, ali nije univerzalno pravilo, zbog čega to objašnjenje nikako ne stoji. Da je sud obrazložio kako je za korištenje Microsoftovog OS-a potrebno proći tu proceduru, sve pet. No, sud ponovo pretpostavlja kako je ili ta procedura univerzalna, ili ne postoje drugi OS-ovi osim Microsoftovog. U oba slučaja, kasniji sudski postupci koji bi u obzir uzeli ovo objašnjenje bili bi također netočni, a suci bi mogli biti dovedeni u zabludu misleći kako se baš svaki OS instalira tako da se prvo traži odobrenje osobe koja je ovlaštena dati odobrenje. To naprosto nije istina.
Najzad, dio obrazloženja koji drži vodu: "Okrivljenik je, ukoliko je kupio polovno prijenosno računalo, bio dužan informirati se o instaliranom operativnom sustavu - iako ga eventualno bivši vlasnik o tome nije obavijestio."
Ovo je vjerojatno pomalo zastrašujuće po kupce, ali je i univerzalno pravilo: ako vam netko proda ukradeni bicikl vi to možda niste znali ali to neće policiju spriječiti da ukradenu stvar oduzme vama i vrati je zakonitom vlasniku.
Tako i softver na kupljenom rabljenom računalu: caveat emptor. Prije plaćanja zaista trebate provjeriti je li softver na računalu originalan i licenciran – jer ako nije, ne smijete ga koristiti. Nastavite li ga koristiti, vi ste za to odgovorni i ne možete se izvlačiti kako niste znali da vam je taj gad prodao ilegalan softver, puj puj! I da – ulove li vas, vi ćete odgovarati, a ne lik koji je instalirao piratski OS i zatim vam prodao računalo.
Naravno, možemo raspravljati o tome je li okrivljenik bio dužan informirati se o instaliranom operativnom sustavu ili ne, ali moje laičko mišljenje je kako je, kad je konkretno riječ o ukradenoj stvari (nelicencirani softver JEST ukradena stvar), softver nije nikakva iznimka u odnosu na bilo koju drugu robu.
I to je otprilike jedino mjesto u tekstu sa kojim se slažem; ostatak je novinarski uradak (ili možda čista PR prepisivačina) bez glave i repa, koji nejasno informira, bombastičnim naslovom želi zastrašiti čitatelje i čak prenosi i izjavu suda koja nije utemeljena u realnosti. Taj članak zapravo je marketinški uradak za BSA i (opravdana, ali ipak...) plašireklama za legalizaciju softvera.
Voljeli mi Microsoft ili ne, voljeli mi BSA ili ne, moramo priznati da je jedina ispravna stvar korištenje legalnog, licenciranog softvera. Uostalom, posljednjih nekoliko godina zaista postoji alternativa komercijalnom softveru koji zadovoljava potrebe većine korisnika računala. Ako nemate novca za Windowse ili Macintosha, uvijek možete koristiti Linux za kojeg ne morate platiti ništa, i pritom biti potpuno legalni. Umjesto piratiziranja MS Office paketa možete koristiti OpenOffice ili neku drugu iz pregršti uredskih aplikacija koje su izdane pod licencom slobodnog softvera – isto tako besplatno i potpuno legalno.
Sa iznimkom ljudi koji iz profesionalnih potreba koriste točno određeni softver (pa onda valjda dovoljno njime zarađuju da si mogu priuštiti kupnju licence), ljudi koji si ne mogu priuštiti komercijalna rješenja mogu potražiti zamjenu u svijetu slobodnog softvera.
Piratiziranje softvera zbog nečijeg konformizma – jer mu je tako lakše i komotnije – može nositi neželjene posljedice. Imajte na umu kako standardne izlike tipa: "nije to kao kad ukradeš auto", "Bill Gates je ionako dovoljno bogat" i "dijete mi mora raditi zadaće a ja nemam novca za original" na sudu ne prolaze. Ne želite li koristiti slobodni softver, samo je jedan ispravan put: kupnja licenci za softver kojeg koristite. Svaki.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
