Zahtjev Svjetske banke
Kako je i zašto došlo do takve simbioze jednog državnog privatizacijskog procesa i gospodarskog kriminala? Odluka o pokretanju kuponske privatizacije donesena je 1996. u režiji vrhova tadašnje vlasti HDZ-a i Franje Tuđmana.
Kao neposredan povod poslužio je zahtjev Svjetske banke da se u Hrvatskoj pokrene tržište vrijednosnica. Svjetska banka čak je izišla s iznosom koji bi se trebao zavrtjeti u toj privatizaciji, a riječ je o pet milijardi tadašnjih njemačkih maraka.
− Prijedlog Svjetske banke u osnovi je bio koristan i potreban, ali dužnosnici zaduženi za njezinu provedbu, predvođeni tadašnjim ministrom privatizacije Milanom Kovačem, od početka su stvar postavili tako da se omoguće zloporabe − kaže revizor Tomislav Dragun, autor jedine u nas objavljene knjige o kuponskoj privatizaciji.
On upozorava da provedba osnovne ideje kuponske privatizacije − besplatna podjela dionica stradalnicima Domovinskog rata, prognanicima, ratnim vojnim invalidima i drugima − nije trebala ići osnivanjem privatizacijskih investicijskih fondova (PIF-ova) u koje su stradalnici uložili kupone.
− PIF-ovi su uvedeni u igru kako bi se stradalnike praktički odvojilo od njihova vlasništva, odnosno od kupona, poslije udjela u PIF-ovima, i te fondove stavilo u ruke nekolicine ljudi koji su danas njihovi menadžeri i vlasnici. Tako se čitava vrijednost kuponske privatizacije, a to je, recimo, onih prvotnih 3,5 milijardi tadašnjih njemačkih maraka, danas koncentrirala u rukama Darka Ostoje, grofa Georga Eltza, Jaka Andabaka i Milana Horvata − tvrdi Tomislav Dragun.
Te 1997. ratne stradalnike država je zavela pričom da će svaki od njih − a riječ je o 236 tisuća registriranih sudionika kuponske privatizacije − dobiti najmanje sedam i pol tisuća tadašnjih njemačkih maraka.
Vođena je, međutim, bjesomučna medijska kampanja prema njima da ne prodaju odmah svoje udjele u PIF-ovima, nego da čekaju dok vrijednost udjela ne poraste. No, bila je to, kako kaže Tomislav Dragun, prozirna igra države.
− Jasno je da su svi znali da će prognanici početi s prodajom svojih udjela u PIF-ovima, jer ljudi jednostavno nisu imali novca. Tako su udjeli, umjesto za obećanih 7,5 tisuća DEM, prodavani za nekoliko tisuća kuna, čak i za petstotinjak kuna − navodi Dragun.
Vrijednost udjela bila je tako niska jer su PIF-ovima za kupovanje poduzeća prikupljenim kuponima ponuđena poduzeća bez perspektive, a nerijetko bez ikakve imovine. Fondovi su pristali na takvu igru jer im je obećano da će im, kad za to dođe vrijeme, Fond za privatizaciju zamijeniti dionice loših poduzeća za dobre kompanije. I tu je, u zamjeni dionica PIF-ova s HFP-om, nastao najveći kriminal koji je i Državno odvjetništvo natjerao na ocjenu s početka teksta.
Zamjene su, naime, obavljene tako da PIF-ovi nisu stavljeni u isti položaj, uz to i bez kontrole, primjerice, Državnog odvjetništva. Procjenjuje se da je u tim zamjenama državna imovina oštećena u iznosu od najmanje pola milijarde kuna.
Linić je samo grmio
Financijski analitičar iz Zagreba Čedo Ivan Žic podnio je na Ustavnom sudu zahtjeve za ocjenu ustavnosti svih akata vezanih uz kuponsku privatizaciju.
− Državno odvjetništvo trebalo je reagirati ne čekajući rješenje Ustavnog suda. Imali su, recimo, na raspolaganju izvješće Državnog ureda za reviziju o zamjeni dionica u kojem se navodi čitav niz nezakonitosti u tim radnjama − kazao nam je Žic.
Odgovorne osobe u HFP-u za zamjene dionica bile su, prema navedenom izvješću Državne revizije, Milan Kovač i Stipe Hrkač.
Žic kaže da se ne čudi toliko činjenici da vlastima krajem devedesetih nije bilo u interesu istražiti nezakonitosti, koliko se čudi koalicijskoj vlasti pokojnog premijera Ivice Račana koja nije pokrenula istrage.
− Tadašnji je potpredsjednik Vlade Slavko Linić upravljače i vlasnike PIF-ova nazivao kriminalcima. No, sve je i ostalo na tome − ističe Čedo Ivan Žic.
Afera opatijskih Liburnia hotela iz 2005., kad je donedavni potpredsjednik Vlade Damir Polančec odobrio nadoknadu Darku Ostoji za loše dionice koje je “njegov PIF” dobio u kuponskoj privatizaciji, pokazala je da državna administracija ne samo da ne namjerava istražiti nezakonitosti koje opisuje Državni ured za reviziju, nego je i blagonaklona prema takvim poslovima.
Državno odvjetništvo, nakon što nikada nije temeljito istražilo kuponsku privatizaciju, tapka po rubovima tog procesa koji dopiru u neke druge istrage. Tako će, čini se, biti do daljnjega.
Oni drmaju
Darko Ostoja i Georg Eltz suvlasnici su više tvrtki nasljednika PIF-ova Dom i Središnji nacionalni fond, a iz središta interesa javnosti ispali su nakon stišavanja afere preuzimanja opatijskih Liburnia hotela.
Milan Horvat upravlja tvrtkama nastalim iz PIF-a Pleter, a trenutačno je u pritvoru zbog sumnji da je zajedno s menadžerima Podravke skovao plan preuzimanja te koprivničke kompanije.
Jedan od suvlasnika Hajduka Jako Andabak ovladao je hotelima koji su kupljeni preko PIF-a Sunce. U kuponskoj privatizaciji sudjelovala su još dva PIF-a, Velebit i Slavonski.
