I baš kao što su naši stari pričali kako se nekad satima čekalo u redu za kavu, ulje i brašno, kako je struje bilo petnaestak sati dnevno, kako je televizija nekad bila crno-bijela... tako i mi pričamo priče o počecima informatičke industrije u Hrvata, o danas velikim tvrtkama koje su na početku imale tek gazdu i kombi vozilo sa šverc-pretincem, o ilegalnim kućnim radinostima koje su preko granice šverale teško nabavljive komponente i preprodavale uz masnu maržu. Oh da, i pirate, de facto jedine izvore softvera. Nije bilo pomoći – svi smo bili kriminalci. Izbor je bio jednostavan – ili ćeš piratizirati softver (često i od frenda besplatno), ili nećeš imati softver. Iz vrlo prozaičnog razloga – originalan softver nije bilo moguće kupiti u trgovinama. U to vrijeme nije bilo BSA, vrlo rijetke firme imale su predstavništvo u našoj zemlji i nije im na pamet padalo baviti se maloprodajom, a policija... policija je itekako dobro bila upoznata sa piratskim softverom.
Ni svemoćni Google se ne sjeća te afere
Među slične mračne priče iz naše informatičke prošlosti ovih dana iskopao sam i nekoliko sitnijih aferica sa hardverom. U to (još ratno) doba maksimiziranje profita bilo je (naivno spominjem prošlost) jedini argument pri nabavci robe za preprodaju. Ako bi iskrsnula prilika da se negdje nabavi paleta (kontejneri su došli tek kasnije, okrupnjavanjem kapitala) posebno povoljnih diskova – takva se prilika nije propuštala. U zemlju su tako povremeno znale ući palete i palete krivotvorenih diskova i procesora sumnjive kvalitete, proizvedenih u čudnim tvornicama ili pak jeftinih otpadaka procesa kontrole kvalitete. Mnogi od njih bili su ispravni, barem malo. Tek možda svaki četvrti ili peti procesor krepao bi unutar garantnog roka, a slično su se ponašali i diskovi. Kupljeni za desetinu cijene ispravnog/originalnog dijela, prodavaču su se itekako isplatili, jer su ih oni u domovini prodavali za punu tržišnu cijenu. Nakon napisa u novinama o krivotvorenoj informatičkoj robi u Hrvatskoj i male afere koja se oko toga stvorila, zapravo se to pitanje više nije otvorilo. Koliko je davno to bilo svjedoči činjenica da se ni svemoćni Google ne sjeća te male afere.
Sve negdje do početka 2005. godine, kada su korisnici primjetili kako neki domaći trgovci prodaju “b-grade” procesore po cijeni normalnih. Praktički, kupovali smo procesor kojeg je već neki drugi kupac vratio jer njime nije bio zadovoljan, bilo kozmetički, bilo tehnički.
Iz tog razloga kupnja bilo čega što nije originalno zapakirano predstavlja, barem kod nas, čistu lutriju.
Čekanje u redu s neispravnim diskovima
No, sve ovo pišem jer mi se nedavno dogodio zanimljiv slučaj, kojeg sam ja kao stari informatičarski konj odmah povezao sa tim povjesticama informatike u Hrvata. Kupio sam prijenosni USB disk. Kojeg sam uključio u računalo i – nije radio. Otišao sam u trgovinu i dobio zamjenu – identičan model. Kojeg sam također uključio u računalo i – pretpostavljam da vam je jasno. A prije kraćeg vremena jedan poznanik požalio mi se kako je kupio disk za računalo i kako mu je isti crknuo nakon svega nekoliko minuta rada. I on je zamjenio disk, ali novi disk je u njegovom slučaju bio ispravan. Za sad.
Vrativši se ponovo do trgovine da ovaj put zamjenim i proizvođača diska, u redu sretnem nepoznatu osobu koja u ruci drži – neispravan disk kupljen ranije tog tjedna!
Naravno, sve to može biti koincidencija, pa su se u roku od tjedan dana posve slučajno skupila četiri neispravna diska u trojice kupaca, ali valja biti oprezan. Jer, lako je kad vam krepa procesor, memorija ili matična ploča – sve su to stvari koje je relativno lako zamjeniti. Ako vam otkaže disk, a vi po starom dobrom narodnom običaju – nemate backup – u velikoj ste banani. Razmislite: vaši podaci zapravo su najvrijedniji dio vašeg računala. Oni se nalaze na tom vražjem disku koji ima zadaću godinama samozatajno brinuti o njima. Vi očekujete od diska da pouzdano obavlja svoj posao. Vaši živci, vaše vrijeme, možda i vaši novci ovise o njemu. Ako postoji ijedna komponenta koja nikad ne bi trebala otkazati, onda je to upravo ona koja čuva vaše podatke.
Živci odlaze zajedno s diskom
Otkazivanje dva diska za redom je hladan tuš. Sva sreća pa su bili neispravi od početka, taman sam mislio neke podatke pospremiti na njih. Je li to u Hrvatsku ponovo počela ulaziti Šrotex roba? Valja biti oprezan.
Naziv trgovca koji mi je prodao diskove neću navesti iz dva razloga: najvjerojatnije niti trgovac niti uvoznik robe nisu mogli pretpostaviti da bi legalno uvezeni, originalno zapakirani diskovi mogli imati toliki broj povrata neispravne robe. “Slučajno” osluškujući telefonski razgovor trgovca koji je nekome dojavljivao moj povrat na par metara od mene rekao bih kako su i oni neugodno iznenađeni svojom robom – ton razgovora bio je u stilu “zovem te da ti kažem da su nam vratili još jedan od onih diskova”. Zatim, trgovac je bio ljubazan i uslužan, sam se uvjerio u neispravnost diska i nije izvodio bijesne gliste; uzeo sam pod račun disk drugog proizvođača, nadoplatio veći kapacitet i sretan otišao svojim putem. Taj treći disk konačno – radi.
Trgovca neću spominjati, ali disk svakako hoću. Prva dva nesretna diska bili su Maxtor Basics Portable diskovi od 250GB. Treći, onaj ispravni disk bio je drugog proizvođača.
Dva dobra savjeta
Kako izbjeći ovakva neugodna iznenađenja? Teško, jer trgovci robu tek preprodaju i nemaju načina ili resursa kontrolirati kvalitetu robe. S druge strane, možda je recesija malo “olakšala” kontrolu kvalitete kod proizvođača, ili (za ljubitelje teorija zavjere) teška ekonomska situacija tjera proizvođače da kvalitetne serije plasiraju u razvijene zemlje, a ostalo nama domorocima? Najzad, ne zaboravimo i da je cijela ova epizoda mogla biti tek obična šala božice vjerojatnosti – pa je moja priča zapravo izoliran slučaj.
U svakom slučaju, postoje dva dobra savjeta koja mogu značajno smanjiti opasnost od kupnje neispravnog diska. Prvi savjet je da diskove, kao ni drugi hardver, nikad ne kupujete u trgovinama koje prodaju i špeceraj, namještaj, vrtne alate i gnojiva. Veliki preprodavači sve gledaju kroz odnos nabavne i prodajne cijene, a budite sigurni da im, tako informatički stručnima, nikakva niska cijena robe neće biti sumnjiva, već – povoljna. Zašto je roba tako jeftina – to se ne pita, zaboga, pa tko je ikad razmišljao zašto su lopate kod Ive petnaest kuna jeftinije nego kod Pere? Ako Ivo spusti za još dvije kune, naručuj tisuću komada!
Pustite ga da se muči preko vikenda
Drugi je savjet da disk kojeg kupite ne eksploatirate odmah. Stavite ga u računalo ili ga priključite na USB port i ostavite ga tako dan, dva ili tri. Ako možete, pokrenite neki program za testiranje diska poput BurnIn Test, dostupnog za Windowse i Linux, ili SpeedTools Utilities za Macintosh i ostavite disk da se muči preko vikenda. Ako preživi tu torturu, disk je vjerojatno Ok i možete ga koristiti u svakodnevnom radu.
No ipak, imajte na umu da naši stari ponekad i nisu bili u pravu i da je backup poput pranja zuba – stvar osnovne informatičke higijene.
Autor kolumne je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi.
Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
