U gospodarskoj krizi najmanje zaštićeno područje su intelektualne usluge, autorska prava i posljedično softver. U vrijeme stezanja remena teže je prodati intelektualne usluge, jer je broj tvrtki koje znaju da upravo u to vrijeme trebaju uložiti u vlastitu pamet bitno manji od broja tvrtki koje usluge koje nemaju fizičku podlogu (tj. koje ne prodaju opipljivu, materijalnu robu) prebacuju u drugi plan, odlučujući se za prevladavanje krize stagnacijom.
Nemate novca, nećete kupiti novi softver. Ili?
No, intelektualne usluge ne morate kupiti i nećete ih dobiti. Čisto i jednostavno. To čini probleme konzultantima i drugim prodavačima pameti, ali ni oni ne trpe toliku štetu koliku trpe proizvođači softvera, jer u najgorem slučaju svoj proizvod zadržavaju za sebe i čekaju da se pojavi netko tko ga želi kupiti.
Ako nemate novca, nećete angažirati konzultanta. Logično, zar ne?
Ako nemate novca, nećete kupiti novo računalo. Logično, zar ne?
Ako nemate novca, nećete kupiti novi softver. Logi... uh...
Kako je zapravo lako prijeći na onu stranu zakona kad pričamo o softveru, zar ne? Vlasnik tvrtke u kriznim vremenima neće svoje djelatnike poslati u trgovine da pokradu malo novih računala i pisača. Ne samo zbog toga što bi ovi posve sigurno završili u policiji, već i zato što u glavi vlasnika postoji svijest o procesu krađe. Potpuno je jasno, i zaista nije potrebno objašnjavati, da ulaskom u trgovinu i izlaskom iz nje sa računalom ispod kaputa vi postajete pravi pravcati lopov. To je tako očito da velika većina ljudi, čak i kad bi bili posve sigurni da su u stanju izvesti krađu a da ih pritom nitko ne primjeti – to ne bi učinili. Krađa je tabu civiliziranog društva. Krađama se bave kriminalci i polusvijet. Nedostatak novca nije isprika za krađu. Pošteni građani neće krasti samo zato što nemaju novca kupiti robu koju žele.
Statistički, u Hrvatskoj je 54% piratiziranog softvera
Eto, do ovog trenutka vjerujem kako sam bio posve točan, ispravan, moralan i pozitivan. No, već u slijedećoj rečenici kod (statistički) polovice čitatelja postat ću neupućen, zlonamjeran i bezosjećajan ex-cathedra neoliberalno-kapitalistički dosadnjaković koji ne zna razlikovati krađu od onog nečeg što zapravo nije krađa, već tako samo izgleda:
Kopiranje softvera je krađa u potpunosti izjednačena po svojoj naravi bilo kojoj drugoj krađi.
Statistički, u Hrvatskoj je 54% piratiziranog softvera. Preneseno na nekakve individue, to bi značilo da svaki drugi vlasnik računala koristi softver koji nije kupljen. Odnosno, svaki drugi Hrvat je (statistički-navučeno) lopov. Jer zaista, piratiziranje softvera jest krađa, upravo jednaka po značenju i posljedicama prije navedenom sakrivanju računala pod kaput. No, kako ne postoji fizički medij koji se krade, kako se sve čini u privatnosti nečijeg doma, odjednom više nema svijesti o procesu krađe. Dapače, jedan od najčešćih (i logički najbesmislenijih) argumenata koje mi lansiraju zagovarači piratluka je da kopiranje programa nije isto što i krađa kutije sa police u trgovini. Nažalost, jest. Činjenica da je ukradena efemerična stvar, elektronička kopija originala - ne čini tu krađu manje lošom od krađe skupog parfema u trgovini. To što lopov ne razumije istovjetnost svog postupka ne opravdava ga u očima zakona; najzad, nisam nikada čuo kako se netko od uhvaćenih pirata na sudu branio takvom logikom. Ona je valjda rezervirana za mazanje očiju manje upućenim ljudima i pranje vlastite savjesti.
Ako nemate novca, oprostite – onda skupi softver nije za vas
Drugi najčešći “argument” kojeg čujem izjava je tipa “neću ja Billu Gatesu plaćati softver, on ima dovoljno novca”. Adekvatno tome, zaista možemo početi krasti skupu odjeću jer vlasnik robne marke također ima dovoljno novca, dapače mogli bismo početi krasti po bilo kojoj trgovini, jer vlasnik trgovine vjerojatno ima dovoljno novca, pa što ako mu ukrademo koji sako, par cipela, kolut sira... neće on to ni osjetiti!
Stvarnost je drugačija, u njoj ne krademo skupa odijela zato što je Hugo Ferdinand Boss bio odvratni milijarder čija je tvrtka prije Drugog svjetskog rata dizajnirala odore za SS i Hitlerjugend, ili zato što je Karl Lagerfeld antipatičan prebogati pederčina. A čak i ako nije pederčina, antipatičan je jer je prebogat. Prema tome, idemo mu ukrasti nešto, neće on to niti primjetiti, govnar jedan antipatični i prebogati! … I pederski!
Nema, zaista nema nikakve izlike za piratiziranje softvera. Neovlaštenim kopiranjem nanjeli ste štetu proizvođaču softvera, ma koliko on bogat bio. Ako nemate novca, oprostite – onda taj skupi softver niti nije za vas! Možete umjesto toga potražiti ekvivalentan slobodni softver ili jednostavno odustati od aktivnosti za koju ste taj softver namjenili. Ovo se posebice odnosi na tvrtke i profesionalce.
Iako smatram da ni privatne osobe ne bi smjele piratizirati softver, pa ni za osobnu upotrebu, posebno neprihvatljivim držim ponašanje tvrtki i profesionalaca koji piratizirani softver koriste za stvaranje novih vrijednosti. Imate li tvrtku, a nemate za softver – loša sreća! Izvucite iz ormara stari pisaći stroj, nabavite tintu i ploču za crtanje, vodite knjigovodstvo na papirnatim obrascima... dok ne zaradite za kupnju potrebnog vam softvera.
BSA krenula u akciju
Na ovu priču naveo me poznanik koji me obavjestio kako ovih dana tvrtke dobivaju pismo BSA, anegdotalno čak i one tvrtke koje u svojem poslovanju koriste isključivo slobodni softver (da, ima i takvih!). Čini se kako i softveraši u vrijeme krize očekuju porast piratstva (jer, ponovit ću, čin piratiziranja softvera nije automatizmom vezan uz svijest o počinjenju krađe), pa su krenuli u preventivnu akciju. U prvom koraku obavjestit će vas o problematici piratiziranja softvera i ponuditi pomoć pri legalizaciji. U drugom koraku državni proračun popunit će se određenom količinom novca (5-50.000kn) glede prekršaja. Ovisno o okolnostima, odgovorna osoba u tvrtki čak može dobiti i do pet godina zatvora.
Očito je, dakle, da piratiziranje softvera jest krađa, i da se zakonodavac neće složiti sa naivnim isprikama poput gore navedenih. Pa vi i dalje glumite Robina Hooda.
Autor kolumne je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi.
Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
