Cilj prezentacije bio je jednostavnom matematikom pokazati okupljenim novinarima i drugim sudionicima koliko nas košta licenčni ugovor države i Microsofta, ali ovaj put sa naglaskom na neke detalje koji se ne spominju – skrivene troškove.
U praksi, teško je izbjeći skrivene troškove u bilo kakvom imalo kompliciranijem projektu. Tako i ovaj ugovor krije neke sitnice o kojima vjerojatno nitko nije razmišljao kad je za to bilo vrijeme, ali čini se i sitnice koje nitko ne želi prvi izgovoriti, iako su one zapravo svima pred nosom.
Te srijede ukazao sam na tri stvari. Krenimo redom.
Edukacija i stručna pomoć
Potpisani software assurance ugovor ne uključuje edukaciju djelatnika za korištenje računala, iako neki pobornici ugovora tvrde kako isti pokriva i edukaciju. Tečajeve država plaća posebno – a posebno neugodna činjenica je da su razlike između Windowsa XP i Viste, kao i između MS Office 2003 i 2007 tolike da zaista zahtjevaju ozbiljnu reedukaciju zaposlenih. To je prvi skriveni trošak ugovora, ali nikako na grbači Microsofta, već države koja iz nekog neobjašnjivog razloga misli da je korištenje najnovijih tehnologija čak i po cijenu dodatnih troškova edukacije mudra strategija. Država je mogla mirne duše ne potpisati novi ugovor i ostati na Windowsima XP i Office-u 2003, koji, zaboga – imaju sve (što birokratskom liku treba)!
Što se, pak, pomoći tiče – sve dok ste običan službenik sa trivijalnim problemom, najveća pomoć vam je upravo vaš kolega s posla zadužen za informatičku podršku. Istina, postoji hotline, a ako ste kupili i hrpu servera i servisa imat ćete i vanjsku sistemašku pomoć, ali veliku većinu problema riješit će nitko drugi nego vaš kolega državni trudbenik informatičar. Ne kažem kako su svi oni sposobni i poduzetni, ali ima ih u državnoj upravi kojima bi država trebala podići spomenik (od recikliranih čipova) za zasluge.
Prokletstvo OEM Windowsa
Ovo zapravo nije nikakva novost niti tajna, ali činjenica je da sam i sam na to zaboravio: famozna licenca koja košta 800 kn po računalu godišnje pokriva upgrade Windowsa, MS Office Pro i CoreCAL. Uočite ono podebljano. Nadogradnja – to znači da država, svaki put kada kupuje računalo za svoje potrebe, mora zajedno sa njim kupiti i OEM licencirane Windowse, jer po ugovoru s Microsoftom nije moguće kupiti računalo bez Microsoftovog OS-a i na njega natočiti Windowse iz kvote! Najjeftinija OEM licenca je 700kn, pri čemu se de facto dva puta kupuju Windowsi – prilikom kupnje računala morate kupiti OEM Windowse (XP), a zatim plaćate i pravo na nadogradnju na novije Windowse ako ste baš uvjereni kako je to pametan potez, barem dok je Vista na vrhu ljestvice.
Nema licenci za pristup bazama podataka
Ovo je zaista pravi skriveni trošak, nastao vjerojatno zato što nitko nije bio dovoljno mudar o tome razmišljati na vrijeme. Naime, za pristup Microsoftovom SQL serveru svaki klijent treba imati licencu. Licenca u maloprodaji košta 1215 kn – po korisniku. A recite mi iskreno, kakva je to moderna e-uprava koja nema potrebu za bazama podataka? Ugovor države sa Microsoftom pokriva funkcionalnost naprednog pisaćeg stroja, kvalitetnog kalkulatora i automatskog poštara, ali arhivara u toj priči nema. Problem: bilo kakvi ozbiljniji državni servisi zahtjevaju pristup nekoj bazi podataka, a pravo pristupa se dodatno plaća. Odoše silni milijuni dlakavih životinjica za kupnju prava pristupa vlastitim podacima! Dakako, ako vam je to preskupo, možete kupiti neograničenu licencu po procesoru, za umjerenih četrdesetak tisuća kuna. Po procesoru. Vjerojatno sasvim dovoljno za kakav manji državni ured, ali za policiju, carinu i slične velike službe... rupa bez dna.
Osim ovih, vjerojatno ima i drugih skrivenih troškova koji povremeno isplutaju na površinu. U toj priči ne trebamo kriviti Microsoft, njihovo je da prodaju i oni su to majstorski odradili. Trebamo kriviti rastrošnu državu koja je bez ikakve strategije ili promišljanja odlučila (našim) novcem kupiti sebi najlakše rješenje. Što će se dogoditi sada, kada je sve očitije kako novac treba preusmjeriti na važnije stvari? Ugovor ili plaće, odlučite sami!
Autor kolumne je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi.
Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
