No, tehnikalije su zapravo nebitan dio priče. Puno zanimljivija priča jest činjenica da se jedan predsjednički kandidat odlučio koristiti slobodni softver u svojoj kampanji. Kontroverze oko Ive Josipovića i ZAMP-a svakako su vrijedna tema za razgovor, no ovoga puta Ivo Josipović postavio se drugačije – pragmatičnije. Izabrao je slobodni softver jer na njega ne treba platiti licence.
Zlobne primjedbe na stranu, pogledajmo zašto je baziranje predsjedničke priče na slobodnom softveru ipak odlična reklama i za slobodni softver i za predsjedničkog kandidata.
Pečenje vola više nije apsolutni adut
Prije svega, predsjednički izbori su marketinški izuzetno zanimljiv događaj koji se događa poput Olimpijade, jednom u četiri godine. U relativno kratkom vremenu od par mjeseci, predsjednički kandidati ulaze u oštru, užurbanu kampanju u kojoj stvari trebaju funkcionirati po špagici, tajmirano, izmjereno, precizno i sinkronizirano.
Vremena su se promjenila, pa jumbo plakati i pečenje vola u Maksimiru više nisu apsolutni aduti kampanje; odrasle su neke nove generacije, a i one starije su se malo ohladile i uozbiljile, pa traže konkretniji angažman i ozbiljniju komunikaciju. Pojavili su se novi mediji: facebook, twitter, blogovi, web stranice, web kampanje, forumi, sve neka visoka tehnologija koja je tek prošlih predsjedničkih izbora bila, onako, pomalo zastupljena. Po uzoru na strane državnike, a ponajprije po uzoru na Baracka Husseina Obamu II, naši vrli predsjednički kandidati uglavnom su se okrenuli prema elektroničkim medijima kao glavnom sredstvu prodora u glave, pa možda i u srca potencijalnih birača.
Najintenzivnija radna mjesta u cijeloj državi
Gledam tako i ne vjerujem kako brzo se dogodila ta promjena – od nekadašnjih sramežljivih pokušaja blogiranja i reklamiranja na Internetu, danas su u pogonu prave glasačke mašinerije, sa PR ljudima zaduženim da paze što se o njihovim kandidatima piše na Internetu, da reagiraju, priopćuju, blogaju, twittaju, pa ako treba i namještaju on-line ankete.
Frenetična aktivnost traži stalnu povezanost, budnost, dostupnost Interneta i spremnost na hitru reakciju. Stožeri predsjedničkih kandidata ovih dana možda su i najintenzivnija radna mjesta u cijeloj državi. Uvijek se nešto događa. Izviru ideje, razrađuju se strategije, odgovara se na nove izazove, brainstorming tu, brainstorming tamo...
I gdje je tu Linux? Ljepota ove priče je da ga – nitko ne primjećuje. Gotovo cijeli stožer jednog predsjedničkog kandidata baziran je na Linux računalima, koriste ga ljudi koji prije toga baš i nisu imali nekog posebnog znanja o Linuxu. No, oni su kreativni, oni rade brzo i uspješno, oni su povezani i mobilni, oni funkcioniraju kao i stožeri drugih kandidata.
Suprotno uvriježenom mišljenju o silnoj kompliciranosti Linuxa, Josipovićev izborni stožer nije prolazio mjesece intenzivne obuke, ne. Jednostavno su sjeli i počeli raditi. Malo su se u početku bunili zbog neobičnog sučelja, no već za par dana funkcionirali su punom parom.
To je velika stvar jer dokazuje kako zaista jest moguće Linux implementirati u poslovni sustav koji zahtjeva brzinu, mobilnost i fleksibilnost i da Linux pritom ne bude klip u kotaču niti kreativnosti niti poslovnih procesa. Ekipa surfa, piše dopise, bloga, twitta, razmjenjuje ideje i dokumentaciju, ukratko: potpuno funkcionira – koristeći isključivo slobodni softver. Bez završena dva tehnička fakulteta i osam tečajeva korištenja Linuxa.
Činjenica da je jedan izborni stožer, koji nema vremena za gubljenje i volje za eksperimentiranjem sa tehnologijom, odlučio koristiti Linux govori velike stvari o ozbiljnosti Linuxa kao platforme.
Ušteda i sigurnost
I tek za kraj valja spomenuti kako je Josipović ovim potezom uštedio oko 100.000kn samo na licencama, što je nemali novac kojeg stožer može preusmjeriti u marketinške aktivnosti. Tako se izvjesni nepoznati lik iz Josipovićeva stožera, inače otprije poznat po hrabrim i vrlo kreativnim idejama koje koriste moderne tehnologije radi stvaranja efektne pozornosti - pokazao i ekonomski isplativom akvizicijom.
Dodatni bonus je sigurnost i zaštita od virusa, nešto što se još uvijek veže uz Linux radne stanice. Ljudi komuniciraju bez straha od upada virusa koji će im pojesti podatke ili učiniti računala neupotrebljivima. Surfaju gdje god žele i razmjenjuju dokumente i elektroničku poštu neopterećeni paranojom.
Šteta što Josipović ne reklamira ovaj potez vlastitog stožera (*). Istina, globalno političko tijelo više voli pratiti domoljubna naklapanja i kandidate koji daju pusta obećanja koja neće moći ispuniti (jer nemaju veze sa fikus-mandatom Predsjednika RH), no postoji dobar dio mlade, urbane glasačke populacije koji je itekako zainteresiran čuti od nekog predsjedničkog kandidata kako njegov stožer, eto, koristi domaću pamet i slobodni softver kako bi ostvario uštede prijeko potrebne u ovo vrijeme krize i bla bla bla...
Političke poruke i predsjedničke parole prepustimo Budućim Predsjednicima i njihovim stožerima. Ono što mene osobno veseli jest činjenica da se jedan stožer usudio koristiti slobodni softver i da se posve lijepo snalaze. Tako su postali pozitivan primjer, što politički, što tehnološki. Dokazali su da brzi, agilni timovi sa čestim promjenama i kratkim rokovima što im pušu za vrat - mogu uspješno egzistirati koristeći slobodni softver i lako dostupne nove tehnologije Interneta. Teško bi se moglo naći plastičnijeg dokaza o upotrebljivosti Linuxa u poslovnom okruženju.
(*) Zapravo, ne čudim se manjku entuzijazma kojeg SDP pokazuje prema slobodnom softveru; pritom ne mislim konkretno na Ivu Josipovića, već na cijelu stranku koja, čini se, ne uspjeva savladati nerazumjevanje glede tematike slobodnog softvera; moja osobna iskustva u “obrađivanju” političkih stranaka zanimljiva su – unatoč lijevo-desnoj podjeli SDP-a i HDZ-a, upravo je HDZ, tradicionalnija, konzervativnija stranka manje sklona “novitetima” - bio osjetno perceptivniji na ideju o slobodnom softveru proizvedenom za potrebe države u lokalnoj industriji softvera i o novcu koji tako ostaje u Hrvatskoj.
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
