Tako to barem tvrdi izvjesni (bivši) liječnik, Tullio Simoncini. O njemu se ne bi znalo baš previše da nema knige koju je napisao i u kojoj tvrdi kako gljivica koja voli nastanjivati ljudsko tijelo (Candida Albicans) i koja u normalnim okolnostima tijelu nije u stanju nanositi štetu – kako, dakle, upravo ta gljivica jest onaj istinski uzročnik karcinoma. Ali, taj se uzročnik, kao i bolest, daju liječiti vrlo jednostavnim i krajnje jeftinim lijekom: tajanstvenim kemoterapeutikom formule NaHCO3, u narodu poznatom kao “soda bikarbona”.
No, razjasnimo najprije zašto je Tullio Simoncini zaslužio titulu osobe opasnih namjera. Generalno govoreći, populaciju alternativnih interpretatora znanosti i/ili stvarnosti možemo svrstati u dvije grupe: one bezazlene i one opasne.
Bezazleni su oni koji vam ne mogu ozbiljno naštetiti (osim, možda, financijski, ako ste dovoljno lakovjerni). Raznorazne tarot dame, proročice, bacačice graha, duhovni iscjelitelji, anđelolozi, demonolozi, bioenergetičari, zidari slobodni i oni zaposleni u građevinskim tvrtkama... ukratko, svi alternativci čiji savjeti vam ne mogu ugroziti život ili zdravlje. Nebitno je djeluje li njihova magija ili ne – to ostavljam na volju svakome od nas, najzad svi smo mi više ili manje odrasle osobe i sami odlučujemo što želimo učiniti sa vlastitim životom i vlastitim novcem. Ono što je bitno jest to da praksa bezazlenih alternativaca ne ugrožava život. To ih, naravno, ne opravdava, ali ih ipak svrstava u grupu koju je na neki način moguće - ako ne prihvatiti, onda možda u određenoj mjeri tolerirati.
Pokusni kunići koji plaćaju za "liječenje"
Tullio Simoncini pripada onoj drugoj grupi: ljudima opasnih namjera. Oni su opasni zato što iz vlastitog uvjerenja/ludila, ili iz materijalne koristi, ili najčešće(?) iz oba razloga istovremeno – daju ljudima savjete koji ozbiljno ugrožavaju njihovo zdravlje i njihove živote. Oni su vrlo opasni – iz želje da svoje tlapnje dokažu svijetu (koji je tako olako odbacio njihov genij), oni će bez imalo grižnje savjesti očajne ljude u bezizlaznoj situaciji iskoristiti kako bi ih pretvorili u vlastite pokusne kuniće, savjetovavši im da prekinu klasičnu medicinsku terapiju i liječe se njihovom metodom koja će im, to je posve sigurno, pomoći. Na taj način oni ne samo što pronalaze besplatne pokusne kuniće za dokazivanje svojih nebuloznih teorija, već i financijski profitiraju – jer im isti ti pokusni kunići plaćaju za “liječenje”, u stvarnosti zapravo i jedino – eksperimentiranje na njima samima.
Kako raspoznati benignog od opasnog? Prije svega, u bilo koju takvu priču treba ući sa uključenim mozgom. Alternativci su alternativci zato što njihove metode nisu dokazane niti ih je moguće ponoviti, a dokazi njihove uspješnosti gotovo bez iznimke su anegdotalni, tj. nisu potvrđeni znanstvenom metodom, već se svode na razna svjedočenja u plaćenim reklamama, što nije znanstven, ali je zgodan način reklamiranja: oni koji prežive rado će svjedočiti, a mrtva usta ionako ne govore.
No, vratimo se na poantu – što razlikuje benignog alternativca od opasnog? Benigni alternativac više je ili manje svjestan svog položaja i svojih moći, pa vam nikad neće savjetovati da izbjegavate liječnike ili prekinete medicinsku terapiju. On će vam ponuditi neka svoja rješenja, koja možda rade a možda ne, ali njima neće htjeti zamjeniti klasičnu terapiju. Dapače, oni najiskreniji mogu i pozitivno djelovati na zdravlje: savjetovat će vam da, ako simptomi ne nestanu u kratkom roku ili se pogoršaju unatoč njegovoj terapiji, da obavezno odete kod liječnika. U slučaju osoba sklonih alternativi a nesklonih medicini, takav savjet alternativca zaista može biti od pomoći.
Razlika između alternativca s dobrim namjerama i onog s opasnim
Isto tako, benigni alternativac nastojat će izbjeći dijagnosticiranje i preporuku liječenja (što im, uostalom, brani i zakon – šteta što se zakon u praksi gotovo uopće ne primjenjuje), no ovo je područje već poprilično sklisko. Ljudi odlaze alternativcima između ostalog zato da im oni kažu što sa njihovim zdravljem ne valja, pa bilo kakva reakcija ipak na neki način jest dijagnosticiranje.
Kako bilo, benigni alternativac neće vas odgovarati od odlaska liječniku ili medicinskog tretmana, niti će glumiti liječnika.
Onaj opasni – hoće. Njegov način razmišljanja ili marketinški pristup nastoji odvojiti pacijenta od liječnika i od odgovarajuće medikacije. Opasnog alternativca nepogrešivo ćete prepoznati u onom trenutku kad o medicini, liječnicima ili znanosti krene pričati kao o zlim, iskvarenim ljudima, pa čak i ako na vaš upit samo odmahne rukom. Da je riječ o osobi opasnih namjera možete biti sigurni u onom trenutku kad vam preporuči odustajanje od klasične medicine i usvajanje njegove terapije.
Ljudi su mu vjerovali, pokoj im duši
Takvi su ljudi potencijalno smrtonosni. A prije nego vas dokrajče, najčešće će vas i financijski isisati, pa se zna dogoditi da bolesnici koji su koristili “usluge” takvih ljudi iza sebe ostave ucviljenu obitelj do grla u dugovima.
Tullio Simoncini nepogrešivo spada u klasu ljudi sa opasnim namjerama, jer je jasno dao do znanja koji je njegov stav: liječnici nemaju pojma, Candida izaziva karcinome, a soda bikarbona je lijek koji to može riješiti.
Zvuči li vam blesavo? Vjerojatno da, svakome tko je u osnovnoj školi obraćao barem malo pozornosti na satovima biologije i kemije, no cijela priča ne bi bila zanimljiva, niti bi Simoncini bio poznat da nema ljudi koji mu vjeruju. Ili su mu vjerovali, pokoj im duši. Dapače, nedavno je NOVA TV u svojoj emisiji Provjereno emitirala prilog o ovoj osobi i njenim idejama liječenja karcinoma. Novinari kao novinari, obrađuju razne teme. Neki manje, neki više profesionalno.
Koliko štete može nastati davanjem važnosti (“Vidio sam to na televiziji, sigurno je tako”) idejama koje su u svojoj naravi opasne?
Tullio Simoncini jest bio liječnik, pa iako se na svojoj web stranici i dalje naziva doktorom, činjenica je da mu je oduzeto pravo na liječenje ljudi, a 2003. godine osuđen je na zatvorsku kaznu zbog smrti troje pacijenata. Unatoč tome Simoncini ne odustaje od svoje terapije, pa 2007. godine umire još jedna njegova pacijentica, oboljela od raka dojke.
Ušpricavao sodu bikarbonu direktno u tumor
Pokojna Sylvia nažalost je dobar primjer: Simoncini je liječio tumor injekcijama sode bikarbone, a Sylvia je umrla od metaboličke alkaloze. Ovdje je važno uočiti dvije stvari. Kao prvo, Simoncini je ušpricavao sodu bikarbonu direktno u tumor. Iako su Simoncini (i njegovi pristalice) snažno protiv kemoterapije, ušpricavanjem sode bikarbone u tijelo Simoncini ju je “liječio” pogodite čime? Kemoterapijom!
Kemoterapeutik, u svom globalnom smislu, kemikalija je (ili koktel kemikalija) koji svojim kemijskim djelovanjem postiže određeni efekt na bolesnom tkivu. Pojam kemoterapije kolokvijalno je prvenstveno vezan uz kemoterapiju koju primaju pacijenti oboljeli od karcinoma, no tehnički, obitelj kemoterapeutika puno je šira od toga. Zbog toga je NaHCO3 – kemoterapeutik. To je kemikalija. Koju Simoncini koristi za liječenje karcinoma (a neki ljudi za ublažavanje probavnih teškoća nakon obilna obroka). Zaista, nema nikakve magične razlike između kemijskog spoja kojeg medicina koristi za tretman bolesti i kemijskog spoja kojeg koristi Simoncini: tehnički, oba su kemoterapeutici (iako jedan potvrđeno djeluje, a drugi ne). Pljuvati po medicinskoj kemoterapiji a pritom koristiti “alternativnu” kemoterapiju – nije li to licemjerno?
Prijeđimo sad na metaboličku alkalozu. Imam jednog dobrog prijatelja koji je inače vrlo razuman i logičan čovjek. Nedavno smo sjedili na čaju i pričao je kako je prešao na sirovu hranu. Sirova hrana, hajde de – sirovo voće, sirovo povrće, zaista ne zvuči loše. No, u tom razgovoru nekako smo se dotakli i kiselosti organizma, pa je tako pala izjava da karcinom nastaje u “kiselom” organizmu.
Uh.
Zdrava ishrana – Ok.
Sirovo voće – Ok.
Sirovo povrće – Ok.
Karcinom uzrokovan kiselošću organizma – bullshit.
Možemo li zaista prehranom regulirati kiselost tijela?
Priča o kiselosti organizma i karcinomu tek je rubno vezana uz Simoncinija jer je njegova teorija da karcinom uzrokuje Candida, i da je dovoljno uništiti gljivicu da bi se tijelo bez problema riješilo i karcinoma. Problem sa ovom teorijom, osim što je očito idiotska, je što ne postoji baš nikakav dokaz da Candida uzrokuje rak (kao što je, primjerice, znanstveno potvrđeno da tako nešto radi HPV). Simoncini je ove dvije potpuno različite stvari povezao na posve pogrešan način – zaključivši kako je infekcija patogenim oblikom ove gljivice u centru svakog karcinoma, i to kao uzročnik istoga. Kad tako nešto zaključi dijete od šest godina, pomilkimo ga po glavi i proglasimo pametnim jer, iako je jasno da logika nije dobra, pokazuje kako dijete nastoji razmišljati; kad to izjavi odrasla osoba koja je k tome nekad bila i liječnik, po glavi ga ne pomilkimo, već je stavimo u MRI uređaj. Ili, da uštedimo na skupim i nepotrebnim dijagnostikama koje ionako ne rade, pomoću malog bata i stetoskopa oslušnemo jeku.
Zaključimo ovu glupost s Candidom jednostavnim pitanjem s jednog foruma: ne bi li onda i lijekovi protiv Candide trebali imati identična protutumorska svojstva?
Vratimo se mi na naše alkalno tijelo. Čak i površnom pretragom po Internetu pokazalo se kako je ova tema poprilično pokrivena, mahom među alternativcima. No, koja je stvarna istina? Možemo li zaista prehranom regulirati kiselost tijela?
Samoubojstvo teglicom kiselih krastavaca
Ljudski organizam, iako nam se čini relativno krhkim, fantastičan je mehanizam, sposoban obnavljati se i regulirati svoje funkcije posve neovisno o našoj volji. Ovaj fantastičan stroj nastao je tijekom duge evolucije, odnosno Bog nas je stvorio upravo ovakvima kakvi jesmo (izaberite verziju koja vam više odgovara). Zar mislite da tako kompliciran i delikatan stroj ne može sam održavati optimalnu pH vrijednost, koja je, onako usput, različita ovisno o kojem dijelu tijela pričamo: u želucu smo izrazito kiseli, u pljuvački mnogo manje, dok je krv blago lužnata (pH 7.4). Mokraća je uglavnom blago kisela (pH 6).
Osim toga, ljudi se malo i razlikuju u svojoj “sistemskoj” kiselosti – ali svi se krećemo negdje vrlo blizu ovih vrijednosti.
Može li prehrana utjecati na kiselost ili lužnatost organizma? Može, no ne na tako jednostavan način kako to opisuju silni siteovi koji vas žele nagovoriti da odustanete od jedenja mesa.
Jedan od najjednostavnijih načina kojim možete poremetiti pH vrijednost organizma je ubrzano disanje. Ubrzanim disanjem smanjujete količinu CO2 u krvi, što za posljedicu ima povećanje pH vrijednosti – krv vam, da tako kažemo, “olužnati”. Vjerujte mi na riječ i nemojte hiperventilirati kako biste provjerili ovu informaciju.
Obrnuto, povećanjem količine CO2 ili nekih drugih metabolita u krvi, krv će se “zakiseliti”.
Ljudi umiru kada im pH vrijednost u krvi padne ispod 7.2 ili se podigne iznad 7.6. Vjerujem kako je očito da je za život potrebno održati poprilično konstantnu pH vrijednost organizma: već i odstupanje od samo 3% – ubija.
Kako to, onda, da se već nismo samoubili pojevši teglicu kiselih krastavaca? Ili užasno lužnatih datulja?
Nepotrebno opterećivanje organizma
Kad smo već kod tablica, evo jedne zanimljive – može li mi tko objasniti što je to “relativna pH vrijednost od -38”? I to baš kad je riječ o – mesu? U odnosu na što? (*) I, zašto je lubenica sa svojom relativnom pH vrijednošću od -1 navedena kao hrana koja “olužnjava”?
Uglavnom – kako to da se, kiselim kišama i kiselim krastavcima unatoč – ipak uspjevamo održati na životu?
Ljudsko tijelo ima cijelu jednu malu hrpicu mehanizama čija je svrha održavanje ispravne pH vrijednosti. Bez tih mehanizama ne bismo preživjeli – naš metabolizam konstatno proizvodi metabolite koji ili povećavaju ili smanjuju pH vrijednost, pa bismo bez takvih mehanizama neizbježno, u prilično kratko vrijeme, prestali živjeti.
Kad je tome već tako, razmislite: ako tijelo već ima snažne, višestruke mehanizme koji nastoje pH vrijednost održati blizu idealne, zar zaista vjerujete kako biste unošenjem određene vrste hrane mogli promjeniti pH vrijednost vlastitog tijela? Sve što možete učiniti jest opteretiti te mehanizme, pa će oni morati raditi jače kako bi održali ravnotežu. Jedite koliko možete, balansirajte si namirnice da budu “što relativno bazičnije”, pijte alkalnu vodu, jedino što možete napraviti jest – opteretiti vlastiti organizam. A nije li to u suprotnosti sa ciljem kojem težite: zdravijim tijelom?
Možete li se tako najesti da se ubijete? Načelno da, iako je to dosta teško postići (nekima je to ipak uspjelo). Zahvaljujući ugrađenim mehanizmima, naše tijelo sposobno je nositi se sa različitom vrstom hrane i zapravo, pH vrijednost hrane ne igra neku posebnu ulogu (osim kod nekih bolesti probavnog sustava).
Vrijeme je da se prisjetimo pokojne Sylvie. Metabolička alkaloza koja ju je ubila rezultat je ušpricavanja lužnate otopine sode bikarbone direktno u tumor, što je (pretpostavljam) rezultiralo naglim, masivnim disbalansom pH vrijednosti koje tijelo nije moglo ili stiglo na vrijeme kompenzirati i – to je bilo to.
(Ne usuđujem se niti zamisliti scenu u kojoj komatozna pacijentica ne dobiva adekvatnu liječničku pomoć jer netko želi dokazati neke svoje principe.)
Pamet u glavu, država nas dovoljno ne štiti
Postoje, dakle, ljudi opasnih namjera. Ostavimo sad benigne stvari po strani – kako ćete se hraniti samo je vaša stvar. Pravi problem su ljudi koji su spremni vlastita uvjerenja prezentirati kao lijek ili pomoć. Bilo iz neznanja ili zbog interesa, opasne ideje nude se ljudima koji su ih, iz nade ili iz očaja, spremni prihvatiti, i koji tako postaju dvostruke žrtve – žrtve ljudi opasnih namjera, ali i žrtve društva koje nije učinilo dovoljno da ih zaštiti - što edukacijom, što pravnom zaštitom. Svojedobno je Vesna Škare Ožbolt pokušala regulirati ta pitanja, no njenim odlaskom – prestao je i interes za pravnom zaštitom te ugrožene skupine građana.
Ne čekajte državu, ona ima svojih problema. Educirajte se, uključite mozak – zdravlje je vaš najvrijedniji imetak. Hoćete li ga povjeriti alternativnom bankarskom investitoru koji vam obećava 25% godišnjeg prinosa na tržištima perspektivnih mladih demokracija?
(*) Sudeći prema web stranici, relativni pH jest pH vrijednost pepela koji ostaje nakon što ljudski organizam metabolizira hranu (proces koji nema veze sa onim što zaista izlazi iz crijeva, ili je riječ o pokusima u krematoriju). Odjednom se osjećam poput kalorimetra...
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
