Društvo, Hrvatska, Religija, Znanost

Ponedjeljak, 31.05.2010.

Tagovi: Na rubu znanosti, alternativci, peticija, AIDS

  • 09:23

Even parity

Ljudi opasnih namjera

Stotine tisuća stanovnika JAR-a nepotrebno je patilo i umrlo zato što je grupa AIDS disidenata odlučila na cijeloj jednoj naciji provesti “eksperiment” koji će dokazati kako su svi ti glupi znanstvenici zapravo zločinci

Piše: Radoslav Dejanović

Tko bi rekao? Jedna peticija i raspuklo se grotlo paranormalnog u Hrvatskoj. Peticija jednog fizičara zakotrljala je pravu lavinu – zaredali su se komentari, a pritom se angažirala i javnost u zaista impresivnom broju... A priča je počela posve jednostavno: peticijom da se emisija “Na rubu znanosti” premjesti iz znanstveno-obrazovnog programa u zabavni. No, valjda činjenica da znamo kojem glasu pripada koje slovo ne znači i da smo u stanju sa razumjevanjem dešifrirati te neobične nizove znakova u smislene rečenice, pa je netko zaključio kako se peticijom želi ukinuti emisija.

Što je ekspresno iziritiralo fanove emisije i diglo ih na zadnje noge. Pa se napisala protupeticija (za koju vrijedi isti zaključak kao i za onog inicijalnog lika koji u peticiji nije pročitao što piše, već što je htio pročitati), pa je masa obožavatelja osula drvlje i kamenje po znanosti i znanstvenicima, zlim bićima koji ih žele držati u mraku neznanja.

Kad je u pitanju pučanin vulgaris domestica to i nije tako čudno; razni ljudi vole razne stvari. No, taj neobični prvi trenutak nerazumjevanja što zaista u Vinkovićevoj peticiji piše povukao je i one koji bi trebali znati bolje – novinare i druge (pismenije, čitmenije, nadajmo se i obrazovanije) osobe kojima su otvoreni stupci dnevnih novina i drugih medija i koji imaju moć (time i odgovornost) oblikovati javnu misao.

Živko Kustić strpao u isti koš vjeru i praznovjerje

Tako smo mogli čitati tekstove u prilog emisiji a na kritiku znanstvenicima koji bi ju htjeli ukinuti, ti zli despoti neskloni različitosti mišljenja. Nino Raspudić, Milan Ivkošić, a u toj gužvi čak je i Don Živko Kustić uspio u isti koš strpati religiju i praznovjerje(*) – svi su oni nekako uspjeli propustiti smisao tog istupa znanstvenika.

Na Monitoru je tekst napisala i Jasna Babić, tekst koji također vozi nekom paralelnom linijom i ne presjeca bit peticije, ali se unatoč tom promašaju “s visoka” postavlja na znanost, jer – tko su ti znanstvenici, oni su nastali iz brijača koji su u srednjem vijeku ljude šišali, brijali i operirali, jer se liječnici tada nisu htjeli zamarati tako niskim stvarima kao što je amputiranje udova i vađenje zuba. Povijesne točnosti radi, valja naglasiti kako je u vrijeme koje opisuje Jasna Babić (18. stoljeće) medicina kao takva već postojala, iako na poprilično slabašnim nogama – još uvijek sa neobičnim lijekovima sličnijim današnjim “alternativnim pripravcima” nego rezultatima znanosti, ali i sa prvim konkretnim koracima: vakcinacijom, tj. cijepljenjem, te počecima razumjevanja mikroorganizama kao uzročnika bolesti.


Cijepljenjem će se ljudi pretvoriti u krave


Ovo cijepljenje, to je jedna zanimljiva priča: iako je praktički odmah bilo vidljivo kako vakcinacije spašavaju ljudske živote (Pasteur je spašavao od bjesnoće, a Jenner od malih boginja), jednako kao i danas – i tad je postojala jaka opozicija vakcinaciji, sa vrlo sličnim tvrdnjama: tko zna što je unutra, tko zna kako će to utjecati na cijepljene osobe (ljudi su zaista vjerovali kako će se pretvoriti u krave), to je zavjera aristokrata koji žele držati narod u pokornosti...

U takvo vrijeme Jasna Babić smješta naše moderne znanstvenike, pa im ne daje niti pravo da budu liječnici tog doba, već priprosti barberi – isti oni koji, navodno, nisu mogli izliječiti neku djevojčicu, pa ju je onda izliječila neka seljanka. U znak osvete, barberi su seljanku optužili za vještičarenje i spalili na lomači. Nekakvom neobičnom analogijom autorica izvlači zaključak da bi upravo tako današnji znanstvenici rado spalili autora emisije “Na rubu znanosti”, onako mimo suda – kao što se nije dogodilo niti onda – nesretnicu je osudio sud a spalio krvnik, ali eto – zanimljivije je reći kako su zavidni pređi znanstvenika vlastitim rukama spalili ženu sa znanjem “iz naroda”.

Ova priča koju ne možemo uhvatiti ni za glavu ni za rep jednostavno ne stoji – analogija kojom se incident nepismenih seljaka u zatucanoj Hrvatskoj osamnaestog stoljeća (usput, čini se kako u tom sportu nismo nimalo zaostajali u odnosu na “razvijeni zapad”) primjenjuje na sadašnjicu upravo je obrnuta: pogledamo li samo silne komentare različitih tekstova, što mojih, što Jasninih, što reakcije Pavla Močilca, a posebice one ispod peticije u podršku emisiji – lako ćemo se uvjeriti kako, kad bi zaista postojala mogućnost za paljenje lomače, na njoj ne bi završio Krešimir Mišak, već Dejan Vinković.

Mediji - suučesnik u obmani javnosti

Priča koja je krenula u jednom smjeru tako je iznjedrila sociološki vrlo zanimljiv i nimalo neočekivan rezultat: javnost se pokazala vrlo senzibiliziranom po tom pitanju, što se do sad nije moglo reći; a nije se moglo reći zato što nitko nije ozbiljnije zatalasao žabokrečinu alternativne scene, jer su televizije i novine i časopisi i u konačnici svi mediji zapravo blagonaklono prihvaćali i najveće idiotarije koje bi publici servirali alternativci defilirajući javnom scenom na tekućoj vrpci. U tom su smislu mediji suučesnik u obmani javnosti: umjesto zdravog i kritičkog stava prema prodavačima magle, televizija i novine nudili su (i još uvijek nude) raznim ljudima (i onima uvjerenim u ono što pričaju, i onima koji dobro znaju zašto pričaju gluposti) priliku da bez imalo kritičkog promišljanja ili barem pokušaja suprotstavljanja od strane voditelja emisije svekolikoj javnosti posluže svoje teorije kao nedvojbene istine – jer “... to sam vidio na televiziji”.

Zaista, kad pogledamo te silne emisije, plaćene oglase i članke, ne možemo ne zaključiti kako svaka tableta liječi sve bolesti, svaka krema smanjuje sve bore, svaki čaj detoksificira svaki organizam, svaki kristal čini da bolje spavate, svaki Harman-Kardonov čvor može se neutralizirati komadom bakrene žice...

Zaprepašten sam količinom tolerancije koju mediji pokazuju prema ljudima koji pričaju najmaštivitije i najčešće neprovjerene priče; s druge strane, tim skandaloznija je hajka koju su isti ti mediji pokrenuli na autore (dijelom i na potpisnike) peticije koja se usudila zatražiti svetogrđe: premještanje emisije iz znanstveno-obrazovnog u zabavni program.

Zašto smo tako blagonakloni prema ljudima koji nam pokušavaju prodati vlastitu dogmu (jer nemaju dokaza za ono što pričaju)? Jesmo li svjesni opasnosti koju donosi sistematično zaglupljivanje društva?

Povijesni primjer: Epidemija AIDS-a u Južnoj Africi pod vodstvom šarlatana

Navest ću jedan primjer. On je stvaran, za razliku od svih tih alternativnih priča, i on je mračan, tragičan, smrtonosan. Taj primjer posljedica je nevjerojatne činjenice da se jedna država oglušila na savjete znanstvenika i prihvatila savjete šarlatana: epidemija AIDS-a u Južnoafričkoj Republici.

Thabo Mwuyelwa Mbeki - tako se zove osoba najodgovornija za humanitarnu katastrofu koja je pogodila tu zemlju. U paru sa njim ide i Manto Tshabalala-Msimang, ministrica zdravstva.

1990. godine, ta država imala je tek jedan posto stanovništva zaraženog HIV-om. Deset godina kasnije, u vrijeme stupanja Mbekija na dužnost Predsjednika (bio je podpredsjenik od 1994.), četvrtina stanovništva nosila je virus. No, Thabo Mbeki bio je poznati AIDS disident – čovjek koji ne vjeruje kako HIV virus izaziva AIDS. Ruku pod ruku s njim išla je ni više ni manje već njegova ministrica zdravstva, koja je dijelila isto mišljenje – kako je AIDS, slično kao nekada tuberkuloza, bolest slabo uhranjenih ljudi. Potpuno u skladu s tim načelom, ministrica zdravstva preporučivala je repu, češnjak, limun i afrički krumpir kao prirodne lijekove koji, kako je sama rekla: “... ne samo da vam daju prekrasnu kožu, već vas i štite od bolesti”.

Halo, mozak?!?!

A mi smo se žalili na naše ministre zdravstva...

Polako, niste još pročitali sve. Istraživanja (ona prava, znanstvena) su, naime, pokazala kako afrički krumpir loše djeluje na oboljele od AIDS-a jer im dodatno smanjuje ionako kompromitirani imunitet. No, ministrica je na to imala jednostavan odgovor: znanstvenici su pogriješili jer su joj ljudi koji su koristili njenu metodu borbe protiv bolesti izjavljivali kako se osjećaju bolje.

Tuži sve koji se ne slažu s njegovim stavovima

Ovo je, ako ste propustili uočiti, najčešći argument alternativaca i ono što ćete najčešće naći na njihovim reklamama: izjave ljudi (koji vjerojatno niti ne postoje) kako im je od reklamiranog pripravka zdravlje/kosa/spolna moć upravo procvjetala!

Da bi stvar bila gora, te utjecajne političke osobe na visokim pozicijama okružile su se ljudima koji razmišljaju na isti način: Matthias Rath, Anthony Brink, Peter Duesberg, David Rasnick... sve redom zanimljive ličnosti.

Matthias Rath obogatio se na vitaminskim pripravcima koji, kako tvrdi, mogu liječiti dijabetes, rak, srčane bolesti i AIDS. Iza njega niz je obostranih sudskih tužbi i zabrana lažnog reklamiranja. (**)

Anthony Brink je odvjetnik i AIDS disident, spreman tužiti sve koji se ne slažu sa njegovim stavovima o toj bolesti. Mbeki je svoje prve disidentske stavove počeo usvajati čitajući Brinkove tekstove.

Peter Duesberg poznati je AIDS disident, možda najpoznatija osoba u cijelom ovom lancu. David Rasnick njegov je kolega koautor znanstvenog rada kojeg su odbili svi ozbiljniji znanstveni časopisi, te suradnik Ratha na kliničkom ispitivanju liječenja AIDS-a vitaminima, koje je završilo smrću nekoliko pacijenata i posljedičnom istragom.

"AIDS dobivaju neuhranjeni ljudi"

Okružen takvim “savjetnicima”, Mbeki je liječenje te opake bolesti prepustio grupi ljudi koji su, bez ikakvog znanstvenog dokaza valjanosti svojih hipoteza, bez ikakve znanstvene provjere, na osnovu vlastitog uvjerenja kako AIDS dobivaju neuhranjeni ljudi a ne oni zaraženi HIV-om u ruke uzeli sudbinu cjelokupnog stanovništva, na nesreću mnogih koji su danas mogli biti živi.

Zatim su izazvali skandal na međunarodnoj konferenciji o AIDS-u u Durbanu 2000. godine, kad je Mbekijev savjetnički tim već prvog dana konferencije predložio ukidanje testiranja na HIV (jer on, kako vjeruju, nema veze sa AIDS-om). Kako je kasnije posvjedočio reporter časopisa Village Voice, izrečena je i tvrdnja kako oboljele od AIDS-a zapravo ubijaju lijekovi koje im daju liječnici, a ne bolest sama.

U međuvremenu, alternativne metode liječenja Matthiasa Ratha, podržane faktički službenim stavom vlasti, davale su velike rezultate – financijske(***). A dragocjeno vrijeme je prolazilo, noseći sa sobom sve više i više ljudskih života. Paralelne pokušaje uvođenja antiretrovirusne medikacije od strane drugih grupa (TAC) Rath oslabljuje propagandnim kampanjama o zlim farmaceutskim industrijama koje ubijaju ljude svojim lijekovima, najzad kreće i u sudsku tužbu protiv osnivača TAC-a, Zackiea Achmata pred – pazite sad – Međunarodnim sudom u Den Haagu, optuživši ga za genocid zbog njegovog rada na dobavaljanju lijekova za zaraženu populaciju, dok Brink za njega traži sljedeću kaznu (približno prevedeno): “... trajno zatvaranje u mali kavez od betona i željeza, sa trajno upaljenom fluorescentnom rasvjetom, sa mogućnošću napuštanja prostorije samo zbog rada na uzgajanju zdravih povrćki, uključujući i kišne dane. Antiretrovirusni lijekovi trebaju mu se davati u punoj dozi, tri puta dnevno, ako treba i gurani niz grlo ili, ako se previše otima, nakon imobilizacije uštrcani u venu...”

Ovo o čemu pričam nije nikakva znanstvena fanstastika, niti horror film, niti je riječ o izmišljenoj skandaloznoj priči kakvog žutog časopisa. Možda najbolji i najpotpuniji opis ove životne drame koja je 330.000 ljudi koštala života pronaći ćete ovdje.

Da, to su ljudi opasnih namjera. Naravno, ima među alternativcima i ljudi koji zaista vjeruju u to što rade i iskreno žele pomoći drugima, no ovaj primjer pokazuje onaj drugi svijet – svijet ljudi koji su u stanju uništiti mnoge živote u obranu vlastite obmane. Stotine tisuća stanovnika JAR-a nepotrebno je patilo i umrlo zato što je grupa AIDS disidenata odlučila na cijeloj jednoj naciji provesti “eksperiment” koji će dokazati kako su svi ti glupi znanstvenici (koji su pritom plaćenici farmaceutske industrije) zapravo zločinci koji radi profita produžavaju agoniju nečim što uopće ne liječi bolest, već je smišljeno kako bi od bolesnika izvuklo novac.

Novac. Na kraju se sve zavrti oko novca. Što mislite, zašto su alternativni pripravci tako skupi? Zato što je u njih uloženo mnogo istraživanja i razvoja, ili se dobivaju kompliciranim postupcima? Uostalom, homeopatski pripravci jesu najskuplja voda koju možete kupiti.

Najskuplja voda koju možete kupiti

No, ovo pokazuje i još jednu stvar: kako izostanak edukacije može povući ljude, pa čak i državnike i ministre znanosti – da rješenje problema pronađu u alternativi. I tko će sad odgovarati za stotine tisuća izgubljenih života?

(i ne, nemojte mi reći kako se ovako nešto nama nikako ne može dogoditi)

P.S. Ovom bih prilikom pozvao sve koji su potpisali peticiju podrške emisiji “Na rubu znanosti”, njih skoro 8000, da kupe Miškovu knjigu “Sretan vam kraj svijeta... kakvog ste poznavali : Knjiga intervjua o transformaciji svijesti”. Pokažite svoju podršku i svojim novčanicima, kupite knjigu, dajte autoru kruha. Neka postane bestseler, dapače – neka činjenica da Hrvati najviše kupuju knjige sponzoruša i alternativaca govori o stanju duha nacije.

(*) Ovdje je očito došlo do određenog nesporazuma, jer se cijela priča zakuhala oko praznovjerja i emisije koja podržava i promovira praznovjerje, a ne oko religije ili religioznosti kao takve. Iako možemo raspravljati (i kao što neki ljudi nesumnjivo imaju stav) o tome je li i religioznost samo vrsta praznovjerja, u ovom slučaju distinkcija je jasna – znanstvenici su govorili o emisiji koja promovira pseudoznanost, odnosno (da ostanemo religijski relevantni) praznovjerje koje se kroz tu emisiju promovira. Pogrešan je stav kako su znanstvenici od struke koja se automatizmom postavlja protiv religije; za primjer preporučujem pročitati svježe objavljenu knjigu Science vs. Religion: What Scientists really think.

(**) Sudske tužbe jedno su od omiljenih oružja alternativaca, kojima nastoje ušutkati opoziciju i kritičare; ponekad se dogodi, u sređenim demokracijama, da taj mehanizam bude uspješno iskorišten protiv njih.

(***) Postoji li službena statistika koliko se godišnje u Hrvatskoj troši na alternativne pripravke? Za sad znamo koliko je jedna škola potrošila na “uređaje” nedokazane korisnosti...

Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.

Izvor: Monitor.hr