U hrvatskim uvjetima, gdje sve stranke nastoje grčevito kontrolirati ekonomske i financijske tokove u teritorijalnom opsegu svoje vlasti, toliko podudarnosti nisu puka slučajnost. Dakako da je Jakovčić, kolegijalno i solidarno, otvorio istarska vrata koruškim kolegama i njihovoj banci. Bez njegove dozvole, izbio bi skandal već u prvom Hypo-pokušaju. Svi bi imali posla, policija i novinari. Zato je danas jasno, bez puno mudrovanja: tko želi raspetljati osobne motive istarskoga vladara, neka istraži koliko je i kakvih Hypo kredita potrošeno da bi Jakovčić kupio cijela istarska sela.
Ipak, neke su olakotne okolnosti na Jakovčićevoj strani, kada se komparira s Ivom Sanaderom, koji se također pojavio u sumrak Jugoslavije kao dotadašnji austrijski biznismen. Uvelike spašavaju barem Jakovčićevo dostojanstvo i reputaciju istarskoga apsolutiste. Naime, bio je on lider IDS-a, koji na užas HDZ-a u Istri ustrajno pobjeđuje prije pojave Hypo-banke. Sanaderova politička povijest se odvija obratno: pobijedio je na izborima 2003., uz obilne koruške (i tko zna čije još) donacije u korist HDZ-a. Zato kasnije svehrvatsko rasprostiranje Hypo-banke ostavlja otužni dojam o političkoj autonomiji bivšega premijera, njegove stranke kao cjeline, jednako njegovih nasljednika. Zdravom se razumu nekako sam od sebe nameće zaključak da su HDZ-ovci možda vraćeni na politički tron kao dobro pripremljena i dobro opskrbljena Hypo-ispostava. Od takvih koruški političari i bankari nisu trebali moljakati dozvole za veliko financijsko pranje. Bile su samorazumljive.
