Za početak, kakve su to čudne skraćenice? Jedna zvuči vodoinstalaterski, a druga?
Puni naziv SOPA je Stop Online Piracy Act i predstavlja prijedlog zakona koji bi američkom pravosuđu omogućio više moći u borbi protiv on-line piratstva. Cilj posve legitiman, no problem je u načinu na koji SOPA želi postići cilj: kako je američkom pravosuđu nedostupan sadržaj na stranicama ili poslužiteljima koji nisu u domeni američkog pravosuđa (jer se, primjerice, nalaze u nekoj drugoj državi), ovom regulativom želi se na zaobilazan način izvršiti pritisak na iste kako bi ih se prisililo da odustanu od kršenja intelektualnih prava ili (možda poželjnije) ekonomski krahiralo.
PIPA, svojim punim nazivom PROTECT IP Act (što je akronim još veće kobasice) je prijedlog koji bi američkom pravosuđu i vlasnicima autorskih prava omogućio jaču kontrolu nad pristupom dijelovima Interneta koji krše autorska prava; u ovom slučaju prisililo bi se servise pod američkom jurisdikcijom na onemogućavanje pristupa ilegalnom sadržaju na način da se, primjerice, ne pojavljuju u tražilicama i, ako je to izvedivo, da njihovi DNS zapisi budu onemogućeni.
Unatoč vjerojatnoj želji i dobroj volji, američki marinci još uvijek ne smiju upadati u urede i kuće u drugim državama, plijeniti računala i vlasnike trpati u Guantanamo. Takve stvari, dakako, radi policija država u kojima se događa kršenje autorskih prava. No, čini se da nekim ljudima to nije dovoljno, pa bi tako SOPA/PIPA omogućila američkom pravosuđu da svojim građanima uvede svojevrstan embargo na pristup mjestima za koje smatraju kako krše autorska prava. Pri tome bi se mogli poslužiti cijelim spektrom različitih metoda. Za početak, uvesti pravilo da američke tvrtke ne smiju poslovati sa kršiteljima autorskih prava. Ovo me neobično podsjeća na naftni i trgovinski embargo koji se često provodi protiv režima koji je neprijateljski raspoložen ili koji krši ljudska prava. Posljedice mogu biti ozbiljne: prekršitelj gubi oglašivače, više ne može koristiti američke payment sustave, a blokiranjem pristupa njegovoj stranici bio bi odrezan dobar dio globalne mreže. Nestao bi iz pretraživača. Navođenjem imena stranice više se ne bi moglo pristupiti stranici.
A možda još mračnija priča je ACTA, dokument koji se nekoliko godina pripremao u pravoj pravcatoj polukonspiraciji: da se nešto kuha saznavalo se tek povremenim curenjem informacija. Famozni WikiLeaks, nama najpoznatiji po depešama iz američkog veleposlanstva u kojima se komentiralo lokalnu političku situaciju i lokalne aktere, objavio je izbjegle detalje o dokumentu kojeg su mnogi okarakterizirali kao opasnog po slobodu govora, demokraciju i proces inovacije. ACTA postavlja pravnu skelu koja omogućuje upravo fašistoidnu kontrolu intelektualnih prava: omogućuje vlasniku autorskog prava da, bez potrebe za pravnom procedurom, direktno ISP-u zapovjede uklanjanje ilegalnog materijala sa mjesta koje je u domeni tog ISP-a, a državu potpisnicu obavezuje na kriminalističku obradu prekršitelja.
Dublji uvid u ACTA pokazuje kako je riječ o širem dokumentu koji osim intelektualnih prava pokriva i druge stvari (krivotvorine, primjerice), a baš to dobro pokazuje logički rascjep: intelektualna prava na Internetu pokušava se regulirati kao bilo koju drugu robu – što u načelu jest ispravno, ali nije ispravno regulirati je na jednak način.
Problematika intelektualnih prava na Internetu vrlo je komplicirana i ne može ju se svesti na kriminalizaciju švercera koji u kamionima razvoze lažnu robu svijetom ili na, kako je to u video klipiću navedenom u tekstu iznad, lijepo aludirao Pedro Velasco Martins: proklete kineske proizvođače kopija iPhone-a.
Najveći problem ACTA sporazuma je što je on upravo potpisan, i zapravo polako prolazi "ispod radara", dok su SOPA i PIPA za sad zaustavljeni. Time se otvaraju vrata radikalizaciji zaštite intelektualnih prava, i to nažalost ne na način na koji bi trebalo, već na način da se vlasnicima autorskih prava (ovo treba čitati kao: velike medijske kuće, MPAA, RIAA i slične) omogućila veća kontrola, direktna kontrola, a možemo reći i neka vrsta vlasti nad samim Internetom; sve po principu "kadija te tuži, kadija ti sudi". Začuđuje me da su članice EU tako jednostavno pristale na sporazum koji daje debelu, debelu prednost američkim korporacijama. Pa zar samo zato da bismo mogli zajedničkim snagama pritisnuti treće zemlje?
Što ACTA znači malom čovjeku? Za sada ništa. Za sada. Ako ste mali čovjek koji tu i tamo skine malo ilegalnog sadržaja, poneku pjesmu, kakav filmić i tako, sitan lopovluk – vjerojatno ćete još neko vrijeme biti u debeloj hladovini jer ste presitna riba da bi se netko vama bavio: vi ćete doći na red kada postane zakonskom obavezom na računalu imati softver koji će bilježiti i dojavljivati sav sadržaj vašeg diska.
No, poželite li neki filmić podjeliti sa nekim, u banani ste. Onog trenutka kada ilegalan sadržaj ponudite na Internetu na bilo koji način: direktno ili samo upućivanjem na mjesto na kojem se sadržaj može pronaći (čitaj: hyperlink – vi ste meta. Tada postaje moguće sve – doći do vaših podataka, blokirati vam pristup Internetu, pa čak i strpati vas u zatvor. Ruku na srce, dijeljenje ilegalnog sadržaja zaslužuje kaznu, no način na koji se to izvodi zaista je drakonski: riječ je o ogromnim odštetama i višegodišnjim zatvorskim kaznama, posve u nesrazmjeru sa kaznama kakve se režu i za puno ozbiljniji kriminal. Puno veći problem zapravo je otvaranje vrata za progon demokratske misli: doveden do svog ekstrema, ACTA omogućuje državama i režimima gušenje komunikacije građana i slobodnog iznošenja misli, a jednako efikasno može zaustaviti i medije, kako moderne tako i klasične.
Pokušat ćemo prizemljiti ovu problematiku pričom o zamišljenoj tvrtci koja obitava u nekakvom paralelnom svijetu u kojem su SOPA, PIPA i ACTA došle do svog punog izražaja...
Dolazite na posao. Ulazite u zgradu iznad čijeg je ulaza neonski logotip vaše tvrtke. Tvrtka plaća mjesečnu licencu na logotip (jer je logotip u vlasništvu dizajnera, a ne tvrtke), no srećom je font kojim su ispisana slova kupljen prije donošenja zakona, kad je još bilo moguće trajno kupiti neka prava. Tako tvrtka štedi 10% na troškovima licence vlastitog loga.
Danas je previđen trening potreban za vaš stručni posao. U učionici je deset zaposlenika a predavač je vanjski konzultant. Dijeli vam skripte i profesionalno odrađuje posao. Predavanje je bilo dobro, zanimljivo i korisno. Kolege i vi ste zadovoljni. Vraćate se na radno mjesto.
U pauzi za kavu u manjem društvu sjedite za stolom i pričate o poslu. Riječ po riječ i dolazite do tematike koja se obrađivala na jutrošnjem predavanju. Polako srčete kavu i prepričavate predavanje kolegama koji nisu bili prisutni, kada jedan od njih pogleda iza vaših leđa i problijedi! Pokretom prsta preko grla daje vam znak da prestanete pričati i za stolom naglo zavlada tišina. Nekoliko trenutaka kasnije pored vas prolazi vanjski konzultant koji vam je jutros predavao. Srećom, nije čuo kako kolegama prepričavate sadržaj njegovog jutrošnjeg predavanja, jer bi u suprotnom prema zakonu tvrtka morala platiti konzultantu još tri honorara za trojicu vaših kolega za stolom koji predavanju nisu prisustvovali (dakle nisu ga platili, dakle ne smijete im pričati što ste naučili na predavanju), a vi bi posve sigurno dobili otkaz, možda i završili u zatvoru.
Vraćate se na radno mjesto. Za razliku od kafeterije, koja je nakon niza građanskih nemira u paketu sa restoranom i wc prostorom proglašena zonom privatnosti u tvrtkama i u kojoj nema kamera ni mikrofona, sve ostalo – hodnici, uredi, radni prostori – pokriveni su kamerama. Ljudi su navikli, pa odlazite prema fotokopirnom aparatu sa skriptom pod rukom dok vas staklene leće sumnjičavo motre. Nemate se čega plašiti dokle god skriptu niste dali drugoj osobi u ruke; u tom se trenutku pali alarm i osiguranje vas vodi na razgovor kod šefa odjela za sigurnost: pod sumnjom ste da ste drugoj osobi pokušali ilegalno uručiti dokument (kojeg, sjetimo se, ta osoba ne smije uzeti, jer nije platila tečaj na kojem se dobiva osobna, legalna kopija skripte).
Stavljate skriptu u fotokopirni uređaj i registrirate kopiranje. Dok fotokopirni uređaj skenira dokument, vi na njemu ispunjavate upitnik sa izjavom o razlogu kopiranja dokumenta; skenirani dokument i vaša potpisana izjava bit će pospremljene na disk fotokopirke, gdje će se narednih deset godina čuvati ako se u nekom trenutku pokaže potreba za dokaznim postupkom, ispostavi li se da se vaš dokument pojavio na nekom mjestu, u rukama koje nemaju licencu na njega.
Crna kronika povremeno objavi tekst o zatvorskoj kazni za lika koji je uspio izgubiti dokument u sredstvu javnog prijevoza i tako ga učiniti dostupnim velikom broju putnika; i kao i uvijek, usljedit će pravna bitka u kojoj će zaboravljivi lik pokušati dio krivnje svaliti na tvrtku prijevoznika, argumentirajući kako na tom mjestu nije bilo dobro vidljivog teksta koji upozorava putnike da ne smiju čitati, pokazivati niti ostavljati nikakve autorskim pravima zaštićene materijale. Dokaže li se manjkavost, okrivljenik će dio pogolemih potraživanja vlasnika autorskih prava na ime izgubljene dobiti moći podjeliti sa tvrtkom prijevoznikom.
Takve se stvari redovito i otvoreno komentiraju u društvu, a smiju se komentirati samo zato što su sve novine objavile jednu te istu vijest: novinar koji se prvi dočepao informacije postao je vlasnikom iste, a ostale su novine licencirale tu vijest od njega kako bi je objavile: sve novine tako su prenijele identičnu vijest, a kako svi čitaju neke novine tako su svi kupili identičnu informaciju i zato potpuno zakonito smiju komentirati istu, jer je onaj novinar izvornu vjest označio kao "slobodnu za komentiranje građana", o čemu postoji i sitna natuknica na dnu teksta.
Usput rečeno, već niz godina raspravlja se o ukidanju "slobode za komentiranje" jer često izazove kršenja autorskih prava: da bi saznao neku vijest koju nije licencirao, prekršitelj se jednostavno može pridružiti nekoj grupi ljudi koja o vijesti raspravlja pa se, praveći se da zna o čemu se priča, klimanjem glave "uključiti" u raspravu i nakon nekog vremena dobit će sve informacije o događaju, time oštetivši autora vijesti za njegova autorska prava.
Nakon što ste iskopirali dokument navevši kao razlog potrebu da po kopiji potcrtavate i označavate bitne dijelove (a original želite sačuvati) vraćate se na radno mjesto. Prolazite pored radnog mjesta kolege koji je osumnjičen za kršenje autorskih prava; radno mjesto odjeljeno je crnom trakom, preko radnog stola prekrivena je bijela plahta, zategnuta i pečatirana. Blokiran je pristup njegovom računalu, nitko ga ne može nazvati telefonom, svi njegovi dokumenti nedostupni su na poslužitelju tvrtke, a on sam je u kućnom pritvoru dok služba sigurnosti u suradnji sa tvrtkinim pravnicima ne provjeri anonimnu dojavu.
Sjedeći za svojim radnim mjestom vi zaista onu kopiju proučavate, potcrtavate, prelistavate... vaše računalo je nadgledano, vaš se telefon prisluškuje. Sve vaše email poruke prolaze kroz AI sustav koji pazi da nešto nelicencirano ne bi otišlo na krivu stranu; u tome vam je od pomoći sustav kojeg po zakonu mora imati svaka tvrtka, a koji nadgleda vaš mrežni promet; primjeti li da ste u prekršaju licence blokirat će pokušaj i pritom izvjestiti vas i vašeg nadređenog. Kako je količina licenciranih stvari velika, a dozvole tko što kome smije slati poprilično zapetljane, slanje informacije nelicenciranoj osobi zapravo nije problem: svakodnevno se u tvrtkama događaju na stotine zabuna. Kako je AI sustav implementiran i vrlo efikasan, rijetko se događa da nešto nelicencirano procuri van, a zaposlenike se ne kažnjava zbog pogrešaka; također, postoji amandman u Zakonu koji kaže da poruka koju zaposlenici pošalju a koja alarmira AI sustav koji zatim spriječi slanje poruke nije krivično djelo; to se ne odnosi na poruke koje AI sustav ne registrira, pa pomisao da u nekom trenutku sasvim slučajno šaljete informaciju koja se kasnije može pokazati kao kršenje autorskih prava (sve se logira i čuva deset godina) i koja će vas ekspresno poslati u istražni zatvor uvijek čuči negdje u malom mozgu.
No, vi znate mračnu tajnu. Niste napravili fotokopiju za svoje potrebe. Imate prijatelja kojem nedostaju znanja sadržana u toj skripti i koji je u opasnosti od gubitka posla, jer si nije mogao platiti tečaj. Želite ga spasiti, pa i po cijenu da postanete kriminalac.
Nakon par sati šaranja po kopiji, bacate je u smeće. Na kraju dana pokupit će je smetlar, ovlašten za zbrinjavanje otpada na ekološki i zakonit način. Dobro je plaćen da na svom putu od ureda do uništavača papirnatog otpada vaša skripta "nestane". Ne znate kako on to radi, jer se smeće važe. No, to nije ni bitno – važno je da će skripta za nekoliko dana završiti u rukama vašeg prijatelja.
On će kopiju skripte dobro proučiti u samoći vlastitog doma (zona privatnosti), na ilegalan način iscrpsti iz nje potrebna znanja kako bi sačuvao radno mjesto i zatim kopiju pojesti. Jer vozila gradske čistoće imaju ugrađen sustav prepoznavanja dokumenata.
Zanimljiva i posve nemoguća priča, zar ne? Jednostavno ne postoji mogućnost da se tako nešto dogodi. Nikako. Paranoja nas je zela. Pričamo gluposti.
Vjerojatno. No, surova stvarnost nas demantira: u Velikoj Britaniji sudac je presudio da slika jednog autora, laičkom oku tek načelno slična slici drugog autora – predstavlja kršenje autorskog prava drugog autora. Pogledajte slike. Obje koriste čest motiv glavnog objekta u boji koji se nalazi u kontrastu sa crno-bijelom pozadinom. Na obje slike glavni objekt je londonski autobus, teško bismo rekli kako je riječ o predmetu koji se rijetko ili nikako nađe pred objektivom profesionalnih, poluprofesionalnih i neprofesionalnih fotografa. Big Ben – pogledajte na Googlu (dok još možete) koliko je na Internetu slika koje sadrže iste motive, pa čak i vrlo slično kadriranje kao i gornje dvije fotografije.
Najzad, možemo reći i kako su te dvije fotografije očito različite, snimane sa različitih pozicija, različito kadrirane.
Sudac je presudio kako je riječ o povredi autorskih prava. Drugim riječima, fotograf koji je napravio sličnu fotografiju (sličnu, ne identičnu! - iako se, kad je o fotografiji riječ, možemo poprilično navlačiti oko značenja izraza "identična fotografija") prekršio je autorska prava fotografa koji je napravio "originalnu" fotografiju – iako one baš i nisu previše slične. Pri tome stvarni spor (oko pakiranja čaja) pada u drugi plan.
Nikako ne smijemo zaboraviti niti naš, vrlo osvješćujući domaći primjer: vukovarac.net je priča o vlasniku portala koji je sudski progonjen (gonjen je preblaga riječ) zbog anonimnog komentara o bivšem gradonačelniku Vukovara kojeg je nepoznata osoba ostavila na njegovom portalu. Nije riječ o autorskim pravima, ali paralela koju možemo povući između tog događaja i želje medijskih kuća da drakonski kažnjavaju vlasnike portala/stranica/foruma čak i za postove trećih osoba koje navode link do mjesta koje krši autorska prava upravo je zastrašujuća: Damir Fintić tako je već proživio svoju, hrvatsku verziju SOPA/PIPA/ACTA budućnosti.
Dobrodošli u budućnost. Licenciranu.
SOPA/PIPA/ACTA priprema su za željezni stisak medijskih korporacija nad korisnicima, i ako im se ne suprotstavimo Internet nikad više neće biti isti. Nesvjesni činjenice da je sloboda nešto za što se ljudi izbore, a tek privilegirani se zatim u njoj rode (pa je izgube ako se za nju ne nastave boriti), valja nam se boriti za slobodu Interneta, jer iako mu je sloboda definirajuća, pa i noseća osobina, to nipošto ne znači da ne može biti ukinuta.
Ali, što sa intelektualnim pravima? Zaista, u svojem gnjevu prema želji medijskih kuća da čeličnom šakom i inkvizitorskim metodama kontroliraju što radimo na Internetu ne smijemo otploviti u suprotnom smjeru i zanemariti ili čak zanijekati autorska prava. Naime, jednako kako se trebamo boriti protiv fašistoidne zaštite autorskih prava, jednako tako se trebamo boriti za pravilnu, etičnu zaštitu autorskih prava.
Jedna stvar jest istinita: kada zagovornici autorskih prava tvrde da ona potiču kreativnost, u pravu su. Autorska prava postoje zato da autorima nekog djela zakonski omoguće dostojnu naknadu za njihov trud i njihovu kreativnost i tako ih potaknu na stvaranje novih djela. Autorska prava su dobra stvar.
No, ono čemu svjedočimo jest pokušaj da se autorska prava izdignu na jedan perverzan nivo koji je u svojoj biti antipod samome sebi: na primjeru britanskih fotografija upravo izvrsno se pokazuje kako pretjerana regulacija autorskih prava (ili, kao u ovom slučaju, preširoko tumačenje autorskog prava) dovodi do suprotnog efekta: umjesto da autorska djela cvjetaju, događa se gušenje umjetničke slobode i inicijative, dolazi do odumiranja inovativnosti i raznolikosti. Neintelektualno, materijalističko amplificiranje intelektualnog vlasništva dovodi do vlasničkog feudalizma, vrlo sličnog ludilu patentnih prava u informatičkoj industriji, gdje je u drugi plan gurnuta inventivnost IT tvrtke a u prvi njen patentni portfolio.
Promatran iz te perspektive, podugački puni naziv PIPA govori o zaštiti kreativnosti i inovacije, dok zapravo predstavlja alat kojim će megakorporacije gušiti svaku kreativnost i inovaciju koju ne mogu staviti pod svoju kontrolu (čitaj: u svoj portfolio).
Sve to, ponavljam, ne znači da intelektualno vlasništvo i autorska prava ne treba štititi. Tijekom posljednjih nekoliko stoljeća upravo ona bila su jedan od kotačića napretka naše civilizacije. I zato smatram kako ih treba štititi u tom opsegu. Bilo bi pogrešno potonuti u svojevrsnu anarhiju kao reakciju na IP fašizam. Zapravo, moje je mišljenje da smo u ovom trenutku u sasvim dobroj poziciji za efikasnu zaštitu intelektualnih prava i da je ne bismo trebali mijenjati ni na jednu stranu. Činjenica je da smo dugo vremena sasvim dobro funkcionirali na nekoj, nazovimo je tako, tradicionalnoj zaštiti autorskih prava. I to je funkcioniralo: autori su dobivali naknadu, postojali su pravni mehanizmi kojima je bilo moguće "utjerati" autorska prava. Naravno, bilo je i ilegalaca. Bilo ih je i bit će ih. Povijest nas uči da njihov utjecaj ipak nije bio veći od sustava, ali je pomogao da se sustav modernizira.
Mi, zapravo, ovdje i danas imamo sustav koji je kroz dugo vremena sazrio i postao dobar za sve. Naša (naša, ne sustava) jedina mana je što taj sustav ne provodimo na efikasan način. To je zapravo jedina ozbiljna mana sustava u postojećem obliku. Sve što zaista trebamo učiniti je postojeću praksu zaštite autorskih prava učiniti efikasnijom, pa će i argumenti onih koji zazivaju e-totalitarizam lako otpasti.
Internet je neke stvari promjenio. Tu se nije toliko promjenio način života koliko apetiti. Jer, i prije Interneta stvari su se kopirale. Kopirale su se knjige, skripte... ono što je nas zaobišlo jer smo tada živjeli u drugačije uređenom društvu bilo je veliko pitanje audio i video kazeta. Baš kao na Internet danas, na audio i video kazete pokušavano je prišiti stigmu medija za piratiziranje glazbe i slike, pokušano je stvoriti dojam da se iste koriste samo kako bi se kršila nečija autorska prava. Ruku na srce, to je dobrim dijelom bilo točno. S druge strane, sad vidimo kako one nisu uništile ni glazbenu industriju ni filmsku industriju, dapače.
Ista se priča ponavlja danas. Razlika je jedino u činjenici da je Internet globalni, ogroman, digitalni medij. I po prvi put glazbena i filmska industrija imaju osjećaj da mogu zavladati tim globalnim tržištem, držati ga pod kontrolom: DRM nije primjenjiv na audio kazetu. Uobičajena praksa zaštite intelektualnog vlasništva više im nije dovoljna jer ne može postići ono što može totalna kontrola, pa i po cijenu uništenja cijelog jednog medija.
Mogu li uspjeti? Budemo li pasivni, da. Pritom će uništiti jedan prekrasan i demokratičan medij kakav je Internet. Zapravo, trebamo se paralelno boriti za obje stvari: i za zaštitu autorskih prava, ali i za otvoren i demokratičan Internet.
A lopovi? Lopova je bilo i bit će ih. Lopovi ne znaju nego ukrasti i nikakva represija neće ih u tome spriječiti. Tako i žandari – bilo ih je i bit će ih. I uvijek će se zalagati za čelični stisak i totalnu kontrolu: kad bi drugačije mislili, ne bi bili žandari.
Gdje je nestao copyright?
Problematika autorskih prava na Internetu u dobroj se mjeri svodi na svijest o potrebi poštivanja istih. Većinu populacije ipak čine odgovorni pojedinci, osobe koje ne krše zakone namjerno već često iz neznanja ili neupućenosti. Ponekad komoditeta, ali zapravo rijetko iz specifične namjere. Drugim riječima, sadržaj se na Internetu rijetko krade namjerno. Pritom moram naglasiti razliku između sadržaja poput glazbe ili filmova koji se baš i ne kradu rijetko, a ne možemo reći niti nenamjerno, i ostalog sadržaja dostupnog "na klik mišem".
Problematika krađe glazbe i filmova samo je nastavak priče o audio i video kazetama, piratskim kopijama filmova i glazbe, nešto što je zaista starije od samog Interneta. Internet je tek medij koji je zamjenio kazete. Čini se kako se povijest ponavlja: piratluk nije uništio ni glazbenu ni filmsku industriju, iako jest zagrizao u njihove ekstraprofite. Za razliku od vremena kazete kada su postojale političke i tehnološke prepreke, Internet je pokazao da piratluk nije inherentni društveni problem: otkako se pojavila mogućnost kupovanja pjesama "na komad", narasla je količina glazbe nabavljene legalnim putem na Internetu.
Očito je to poslovni model koji funkcionira i koji će isti efekt pokazati i sa digitalnim videom: kvaliteta, laka dostupnost, izbor i razumne cijene. Najbolji model za borbu protiv piratluka.
No, osim glazbe i filmova, Internet nosi i niz drugih stvari koje su također zaštićene copyrightom. Tekstovi, knjige, fotografije, ilustracije, crteži, programi, podaci... sve su to dobra koja mogu biti i gotovo redovito jesu zaštićena nekakvim autorskim pravima. Kako nije riječ o megapopularnim stvarima, rjeđe se piratiziraju od glazbe i videa, zbog čega smo često manje svjesni posve stvarnih kršenja autorskih prava nad, primjerice, slikama.
Vrlo česta je praksa da korisnik na svoje računalo "skine" sa Interneta sliku koja mu se sviđa. Iako to predstavlja kršenja autorskih prava, rijetko ili nikad će se dogoditi da korisnik koji je sliku skinuo za vlastiti užitak i koji je ne dijeli okolo – ima problema sa zakonom.
Situacija se stubokom mijenja kada tako "posuđenu" sliku stavite na svoju web stranicu. To onda više nije privatno uživanje u estetici nečijeg djela, već njegovo korištenje u svrhu vlastite promocije. Iz sfere privatne upotrebe prešli ste u sferu javnog prikazivanja, dakle direktnog kršenja autorskih prava, pri čemu ste i dalje posve nesvjesni činjenice da ste zakoračili sa one strane zakona. Jer, zaboga, slika je slika, kakve sad veze ima što ste na Internetu našli sliku i stavili je na svoju stranicu?!?!
Neke slike koje možete pronaći na Internetu posve su besplatne i možete ih koristiti kako želite. Neke su besplatne, ali morate na vidljivom mjestu navesti ime autora (tzv. attribution). Neke slike morate kupiti da biste ih imali pravo staviti na svoje stranice.
Nažalost, relativno je česta pojava da webmasteri prilikom dizajniranja stranica (osobnih, ali nerijetko i komercijalnih rješenja, bilo svojih, bilo rješenja koja rade za druge) malo ili nimalo vode brigu o autorskim pravima slika, ilustracija i drugih elemenata stranice. Ako je slika dobra, skinut će je i staviti na stranicu. Tko im što može?
Zapravo, može. Hrvatska ima zakon koji regulira autorska prava, i pitanje nelicencirane slike na vašim stranicama samo je pitanje efikasnosti institucija koje trebaju raditi svoj posao. Možda ćete biti uhvaćeni, možda nećete. Jednako kao i nelicencirani softver na računalu, nelicencirani materijali na Internetu svojevrsna su vremenska bomba.
Ako je već tome tako, može li se što učiniti po tom pitanju?
Može. Dapače, gdje je dobre volje, može se učiniti mnogo.
Nedavno mi je skrenuta pozornost na web stranice Elektrostrojarske škole u Varaždinu(), sa indikacijom da se na njoj nalazi veća količina ilustracija "skinutih" sa Deviant Arta i sličnih siteova, vjerojatno nelicenciranih.
Napravio sam štih probu izabravši pregršt različitih ilustracija koje sam pronašao na stranicama škole. Kontaktirao sam autore upitom je li ih škola kontaktirala za licenciranje ili dozvolu za korištenje njihovih djela. Nisu mi svi odgovorili, ali svi koji mi jesu odgovorili rekli su kako nemaju pojma o tome da su njihova djela iskorištena na web stranicama škole i kako nisu dali nikakvu dozvolu za taj čin.
Zatim sam kontaktirao ravnatelja škole i upoznao ga sa zatečenom situacijom. Isprva je bilo malo nesporazuma (tko sam? što sam? o čemu se radi?), ali po pojašnjenju kako je riječ o kršenju autorskih prava škola je, što je za svaku pohvalu, promptno reagirala: tijekom vikenda zamjenjene su sve (ne samo one koje sam ja provjeravao) slike i ilustracije problematične naravi i zamjenjene materijalima čiji copyright dozvoljava slobodno korištenje u bilo koje svrhe.
Ovaj nas dobar primjer uči nekoliko stvari: sasvim je moguće na stranicama imati neki sadržaj koji krši intelektualna prava (i što su stranice kompleksnije, to je veća vjerojatnost imanja – namjernog ili slučajnog - takvog sadržaja) – ali isto tako moguće je učiniti sve potrebno, i učiniti to brzo i efikasno, da se uočeni problemi isprave. Škola je izabrala zamjenu problematičnih materijala drugima, i to je sasvim Ok. Dapače, akcijom preko vikenda pokazala je da se i relativno kompleksne web stranice mogu u kratkom vremenu "dovesti u red".
Ovdje bih htio naglasiti kako je problematika intelektualnog vlasništva posebice nezgodna u školama: korištenjem nelicenciranih materijala na takvim mjestima učenicima se šalje kriva poruka da je krađa tuđeg intelektualnog vlasništva društveno prihvatljiv čin i dapače: ne samo da je krađa lijepih slika prihvatljiva, već za to možete biti i nagrađeni.
Škole su zaista posljednja mjesta na kojima bismo trebali tolerirati takve stvari. Tim više što su autori i agencije često benevolentni prema školama, pa škole mnoge materijale mogu dobiti zaista povoljno, nerijetko čak i besplatno. Najčešće je jedini zahtjev propisna atribucija djela (tj. navođenje imena umjetnika/agencije) pored slike.
Najzad, ostalo nam je pitanje kako se sačuvati od nenamjernog kršenja autorskih prava?
Ponajprije, ideja "skidanja" slika iz tražilice vrlo je loša praksa: lako se može dogoditi da sliku skinete sa stranice koja je licencirala istu pa je smije legalno koristiti, ali vi ne. Odnosno, možda je već ta slika ukradena, pa vi kradete od lopova (imajte na umu da izraz "pošteno je ukrasti od lopova" na sudu ne drži vodu).
Ako postoji sumnja u vlasništvo slike bolje ju je ne koristiti nego se nadati da nije ničija. Alati poput Googleovog Chrome browsera nude opciju pretraživanja Google tražilice za slikama sličnim onoj na koju pokazuje miš: praćenjem rezultata vjerojatno ćete doći do originalnog autora ili agencije koja to djelo prodaje.
Ako je riječ o agenciji koja prodaje slike, vaša jedina opcija je da tu sliku kupite ili je ne koristite. Ako vam tako odgovara, možete pokušati pronaći materijal slične tematike na drugom mjestu, gdje je jeftinije, ili pak planirati kupnju više različitih djela sa odgovarajućim popustom na količinu.
Svidi li vam se materijal nekog autora, vjerojatno ćete biti bolje sreće. Dobar broj autora rado će odgovoriti na vaš upit i dozvoliti vam korištenje njegovog materijala uz primjerenu atribuciju. Ako ste škola ili neprofitna organizacija, imate velike šanse dobiti materijal besplatno.
Sve što trebate učiniti, dakle, jest kontaktirati autora, opisati vaše želje, mogućnosti i potrebe i pokušati doći do zadovoljavajućeg sporazuma. Odnosi malo vremena, ali zapravo nije teško. Autori većinom nisu krvopije i bit će im drago dozvoliti vam za male ili nikakve novce korištenje njihovog djela.
Nije pretjerivanje reći da je za potpunu legalnost nerijetko dovoljno – samo pitati.
Kako priča izgleda sa one druge strane? Ako ste ikad bili u poziciji pokradenog autora, vjerojatno niste prezadovoljni zaštitom vaših autorskih prava. O problematici "sa druge strane" porazgovarali smo sa predstavnikom jedne domaće tvrtke koja zastupa strane principale. Na pitanje o stanju zaštite intelektualnog vlasništva na hrvatskom komadiću Interneta odgovorio je: "Kod nas vlada mišljenje da sve što je na webu ili bolje reći na Googlu - besplatno i da se može koristiti kako se tko sjeti. Tu se digitalne fotografije ne razlikuju od ostalih materijala koji se koriste na webu. "
Jesu li korisnici svjesni licenčnih prava i obaveza koje licence nose? Koliko su uopće svjesni činjenice da fotografije osim estetike u sebi sadrže i neka autorska prava?
"Korisnici vrlo često nisu svjesni da se fotografije međusobno razlikuju po nekoliko vrlo važnih faktora:
Vrsta licence: free (besplatne), royalty free (jednom kada je licencirate imate je pravo koristiti kako god želite i koliko god želite, ali ona nije vaše vlasništvo, već dobivate samo pravo na korištenje) i rights managed (to su fotografije koje se "iznajmjljuju" na određeno vrijeme, za određenu namjenu i za određeni teritorij) ;
Ekskluziva: na rights managed fotografije se mogu davati određene ekskluzive (industrija, teritorij, korištenje…) ;
Cijena: cijena Royalty free fotografije se određuje prema njenoj veličini/rezoluciji i njihova cijena se kreće od 10-tak Eura do 500-njak Eura.
Rights managed fotografije su mnogo skuplje, jer se njihova cijena određuje prema gore navedenim faktorima i njihova cijena se kreće od nekoliko stotina eura do nekoliko tisuća eura.
Problem kod web mastera je što, ako legalno kupuju fotografije, mogu fotografije kupovati u paketima i njihova prosječna cijena za web rezoluciju je oko 5 Eura. Ono što se događa je da webmasteri, umjesto da fotografiju kupe, oni je "posude" sa Google tražilice.
Tu dolazi do problema jer je takvu fotografiju moguće otkriti – postoje tvrtke poput PicScout-a koje se bave upravo tim poslom - tada webmaster dobije račun na nekoliko stotina eura kao naknadu. Cijena nije izmišljena već je to normalna cijena za rights managed fotografije.
Većina ozbiljnih web mastera koristi legalan materijal i upotrebljavaju jeftinije stockove. Problem je sa “malim” kojih ima jako puno i oni uglavnom koriste nelicencirane materijale."
Sudeći po nonšalantnosti kojom se web masteri odnose prema sadržaju na Internetu, koliko često vaša agencija obrađuje kršenja autorskih prava?
"Mjesečno dobivamo za Hrvatsku između 40 i 80 slučajeva. Česti prestupnici su: razne manje tvrtke, škole, zdravstvene ordinacije, portali, grupne kupovine, političke stranke, neprofitne organizacije. Što se tiče sudstva kod nas i našeg iskustva, moram priznati da je sve u povojima i trebat će vremena da se postupci počnu rješavati i uhvati neka praksa vezana uz takve i slične slučajeve."
A kako izgleda tipičan postupak?
"Reagiramo po primitku izvješća od principala, PicScout-a ili treće strane. Najprije interno filtriramo slučajeve – ne procesuiramo sve prijave. Nakon procesa filtriranja popis prekršitelja autorskih prava šaljemo odvjetniku koji dalje šalje opomene. Neki od prekršitelja po primitku opomene odmah podmire svoja dugovanja, a sa nekima se pregovara."
A ako netko jednostavno odbija platiti autorska prava? Ide li se do kraja?
"Zbog neznanja onih koji "posuđuju" fotografije stvara se loša slika o medijskim kućama i nama zastupnicima kao o tvrtkama koje gule male web mastere.
Voditi sudske procese nam nije osnovni posao ali je nažalost dio poslovanja. Vrlo rado bismo voljeli da to uopće ne moramo raditi jer znamo doživjeti vrlo neugodna iskustva. S druge strane moramo štititi klijenta koji je platio punu cijenu fotografije i koji očekuje da ispoštujemo dogovorene uvjete."
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
