I doista, prekomjerno granatiranje Knina - tek jedan od krimena koji se Gotovini stavlja na teret - značajan je isključivo za trenutačnu „hrvatsku državnu politiku“, mnogo manje za Gotovininu konačnu presudu. Činjenica da su topnički dnevnici netragom nestali, haaškom tužitelju služi kao dokaz više o hrvatskim političkim prijevarama pred Međunarodnim sudom i civiliziranim svijetom.
Na tekst Slavice Lukić, koji opravdano upozorava na isčašenu medijsku sliku o haaškoj poziciji Ante Gotovine, munjevito je reagirao Luka Mišetić, šef njegovoga odvjetničkoga tima koji – posve pouzdano- pomnije prati ovdašnje novine nego vlastiti haaški predmet. Najupadljiviji primjer: uz sve ostalo, pod njegovim je pokroviteljstvom 2006. plasirana priča o srpskoj mafiji koja usred Zagreba otima Gotovininu djecu. Pošto se dio srpske mafije potom pokazao koristan nekima od Mišetićevih suradnika, pokojni Ivo Pukanić, koji je izmišljotinu lansirao, morao ju je na isti način skrušeno demantirati.
Na sadržaj jučerašnjega teksta naše kolegice Slavice Lukić jedva da se Mišetić osvrnuo ( uostalom, kako da ospori sušte činjenice?), pa se tim povodom obratio - Miloradu Pupovcu, šefu jedne od srpskih stranaka u Hrvatskoj. Javnim pismom u Večernjem listu, predlože Pupovcu financiranje stalnoga prijenosa haaškoga suđenja Ante Gotovine i preostale dvojice hrvatskih generala.
Čovjek mora biti izvrsno upućen u Gotovinino odvjetničko okruženje, da shvati Mišetićevo sitno lukavstvo, kojim se aludira na činjenicu da je Slavica Lukić Srpkinja. Da, Slavica Lukić jeste Srpkinja. Zbog nacionalnoga porijekla - za koje nije ni zaslužna, niti kriva - Slavica Lukić je devedesetih bila protjerana iz nekoliko ovdašnjih redakcija. Ipak, nakon svega opstala je među vodećim novinarima u Hrvatskoj, što govori samo o njezinoj natprosječnoj pameti, obaviještenosti, upornosti i marljivosti.
No, zašto Luka Mišetić eksplicite ne pljune u nacionalno nepodobno lice te novinarske kučke Slavice Lukić, koja uz ostalo piše – posve točno - da na on osobno zavodi medije u pogrešnim smjerovima? E, pa zato što je Mišetića strah da ga malo civiliziranija javnost ne optuži za diskvalifikaciju na nacional-rasističkim osnovama, dostojnu najprimitivnijega Balkanca. Luka Mišetić, pak, ne voli da njegove predrasude smatraju primitivnima. Uvija ih, dakle, u aluzije koje su strancima teško shvatljive, ali kristalno jasne u balkanskom kontekstu.
Luka Mišetić, rođen i školovan u Sjedinjenim američkim državama, dakako, porijeklom je Hrvat. I samo zato što je Hrvat - ni svojom krivnjom, niti svojom zaslugom – uključen je 1996. u hrvatsko-haaške odvjetničke timove. Osobno je inzistirao Gojko Šušak, tada svemoćni ministar obrane. „Ma ima tu jedan, mali, našega porijekla. Uzmi da ti nešto radi“, moljakao je Šušak Antu Nobila… Tako mu je udijeljen „slučaj Furunđija“. Činio se najlakše obranjiv. Ipak, Mišetić nije obranio klijenta. Premda se ta činjenica prešućuje, sam Mišetić nikada je nije zaboravio svoj katastrofalni poraz. Sve što sada čini, ima samo jedan cilj: u slučaju da mu se poraz ponovi, neka ovdašnja javnost bude uvjerena kako nije riječ o njegovoj nesposobnosti, već uroti Slavice Lukić i haaškoga tužiteljstva.
Jasna Babić jedna je od osnivačica upravo pokrenute novinske agencije IMR, koju možete kontaktirati mejlom na resinmedias@gmail.com.
