Usred filma postavlja se pitanje: Zašto čovjek koji zarađuje stotine tisuća dolara postaje zviždač? Tako nešto doista se ne događa. Pitajte bilo koga isto pitanje, prva reakcija sigurno će biti - jer je lud. Upravo to je i problem sa Markom Whitacreom, inače stvarnim čovjeku koji je svoju životnu priču povjerio novinaru, on pati od bipolarnog poremećaja, barem tako kaže.
Što se događa u umu čovjeka koji pati od bipolarnog poremećaja? Od simptoma po kojima se bolest može prepoznati nabrojani su ushićenost, razdražljivost te brzo izmjenjivanje tih stadija, hiperaktivnost i grandiozne ideje, liječnici kažu da je poremećaj teško dijagnosticirati.
Sve te simptome ima i Mark, a kako se film razvija teško je vjerovati u bilo što izašlo iz njegovih usta. Cijela atmosfera je bizarna - od slasnog crnog humora kojim je ismijana nesposobnost FBI-a, neobičnog žutog osvjetljenja i iritirajuće prikladne glazbe koji su prisutni u čitavom filmu, pa do konstantnog nepovezanog brbljanja glavnog lika u mislima - sve to stvara atmosferu osjetilnog preopterećenja zbog kojeg nas glavni lik cijelo vrijeme drži u mreži svojih laži.
Matt Damon je odličan u ulozi naočigled rastresenog, nespretnog i nevjerojatno lakomislenog Marka Whitacrea (pogledajte samo ova dva videa), a usudila bih se reći da mu je ovo možda najbolja uloga dosad. Iza te fasade bezopasnog tipa, koju pojačava smiješni brk, frizura i višak kilograma nataloženih od godina uredskog posla, krije se misterij. Je li stvarno toliko blesav ili se samo pretvara i, na kraju, priča li istinu? Cijeli film je jedan odlični poremećaj i to je jedino što na kraju možemo vjerovati.
