U interpretaciji rezultata ankete, 3 posto ispitanika izjasnilo se da kupuje meso ne gledajući ništa drugo osim cijene, pa sam se zapitao je li te ljude u redu zvati 'hazarderima'? Pobornici zdravog životnog stila, baziranog na vegetarijanskoj prehrani, sasvim sigurno će na ovo pitanje odgovoriti potvrdno. No, ako želimo u potpunosti biti korektni onda moramo prvo ispitati motivaciju kupovanja najjeftinijeg, u ovom slučaju mesa. Kako sam i sam mesojed koji ne pretjeruje s konzumiranjem istoga, pokušao sam, duboko se zamislivši, iskreno odgovoriti na postavljeno anketno pitanje te sebe svrstati u jednu od tih zadanih kategorija i zapravo zaključio kako zapravo pripadam 'poluhazarderima' koji nisu daleko od 'hazardera'. U tom trenutku shvatio sam da postoje dvije kategorije 'hazardera' i 'poluhazardera'. Jedni su motivirani ekonomijom, a drugi principom. Treća kategorija mogla bi biti hibrid jedne i druge kategorije, kod koje jedna (ekonomska) motivacija uzrokuje drugu (principijelna).
Kupovanje najjeftinijeg - kockanje ili neizbježnost?
Razmislivši o tome što sam sve od mesa u prošlosti kupovao i po kojem principu, shvatio sam da sam u osnovi ekonomski-principijelno motivirani hazarder, kojem ne pada na pamet da za neke stvari izdvaja višak kuna, samo zato jer na tom komadu mesa piše isto kao i na jeftinijem. Jedini kriterij po kojem eliminiram sumnjivo meso je miris, a hvala bogu toliko sam se toga namirisao u mesnicama i supermarketima da jednostavno znam od čega bi mi moglo biti loše i što treba izbjegavati. Zapravo, već po mirisu kompletnog mesnog odjela u supermarketu ili mesnice mogu odrediti hoću li tamo kupiti meso ili ne. Gore spomenuti pobornici zdrave prehrane, reći će da će mi i najkvalitetnije meso naškoditi na duge pruge. No, čitajući knjigu Prehrana po krvnim grupama koju je napisao dr. Peter D'Adamo, dobio sam odgovor na nešto što sam sebi već davno empirijski dokazao, a to je da me žitarice bogate glutenom debljaju i nadimaju, i na taj način škode više nego meso, a da s mesom nemam problema. Zašto? Zato jer sam pripadnik populacije s krvnom grupom 0, kojoj najviše odgovara upravo mesna prehrana. Jasno, i opet je sve stvar mjere. Ni ja nisam najsretniji što zbog moje prehrane i prehrane svih mesojeda moraju stradavati životinje, ali jedino što mogu poduzeti je postati vegetarijanac, a za to još nisam spreman, ni psihički, ni ekonomski.
'Ekonomska isplativost' i 'energetska učinkovitost'
Vratimo se na socijalni aspekt konzumiranja mesa. Prije nekoliko dana pročitao sam članak vezan uz cijenu češnjaka na županjskoj tržnici. Autor teksta odmah je usporedio cijenu od 45 kuna za kilogram češnjaka s cijenom kilograma junetine za koju je poznato da ne pripada jeftinijim kategorijama mesa. Ne sporim činjenicu da je češnjak iznimno zdrava i kvalitetna namirnica koju bi trebalo što češće konzumirati iz dobro poznatih razloga, no ne mogu si zamisliti što bih u kuhinji učinio s kilogramom češnjaka. S junetinom ne bih imao tih problema. Naravno, ako zamijenimo češnjak s, primjerice, krumpirom, dobit ćemo u sezoni krumpira i 15 kilograma istoga, što će količinski ipak namiriti bilo čiju glad. No, može li se krumpir nutritivno mjeriti s, primjerice, komadom junetine? Na kraju, što zaključiti? Meso je, koliko god bilo skupo, još uvijek namirnica koju si većina Hrvata ipak može (a i morala bi) koliko-toliko priuštiti. Doduše, možda nema novaca za one najskuplje komade, no promatrajući cijene voća i povrća, pa čak i sezonskog, zaključak je da i vegetarijanci također imaju poprilično težak zadatak slaganja svakodnevnog menija, a da još uvijek ostanu u okvirima "ekonomske isplativosti" i "energetske učinkovitosti". Po sebi znam, da bih potrošio pravo malo bogatstvo kad bi mi se prehrana temeljila isključivo na voću i povrću. S obzirom na moj metabolizam, morao bih jako puno toga konzumirati da bih bio "energetski učinkovit". Nažalost, jedino me komad mesa može na duže vrijeme držati podalje od kuhinje.
Domagoj Šojat je urednik portala Supermarketi.info.
