Znanstvenici su konačno potvrdili nešto što su znali još od 2003. godine, kada su uočeni prvi znakovi metana na površini Marsa: na Marsu postoji poprilična količina plina koji po dosadašnjim modelima tog planeta – tamo ne bi trebao biti, svakako ne u izmjerenim količinama. Novi rezultati ne samo da dokazuju te znakove, već pružaju vrlo zanimljive podatke o količini i rasporedu tog plina na udaljenom planetu. Kako se pokazalo, metan uglavnom nastaje u tri područja u blizini marsovog ekvatora.
Metan je zanimljiv plin. Prilično jednostavne građe, metan može nastati različitim procesima. Na Zemlji najveća količina metana nastaje u vlažnim tlima (oko 37%), ali slijedeći najveći proizvođač metana su – preživači (krave i društvo) sa nezanemarivih 19%. U oba slučaja riječ je o biološkim procesima, dakle metan nastaje zahvaljujući živim organizmima.
14 puta dnevno
I mi ljudi proizvodimo metan, svatko od nas prosječno četrnaest puta dnevno – prdne, priznao on to ili ne. Neki među nama to čine i češće, često javno, često bez srama i pred kamerama. Status svake zvijezde bez pokrića težak je proporcionalno količini oslobođenog metana u javnosti.
No, vratimo se mi znanosti. Mars, dakle, ima metana. I to ne u zanemarivim količinama. Tolika količina metana, inače stakleničkog plina bitno jačeg od ugljičnog dioksida, ukazuje na aktivne izvore plina. Poluživot metana u Zemljinoj atmosferi je sedam godina (odnosno, nakon toliko godina ostaje polovica količine plina koja je bila prisutna pri početnom mjerenju), dok je u slučaju Marsa vrijeme poluživota nešto kraće i iznosi četiri godine ili možda čak i manje.
Da bi nivo metana, dakle, ostao isti, negdje mora postojati izvor plina koji će nadopunjavati atmosferu.
Tu priča postaje zanimljiva. Metan, naime, može nastati potpuno abiotičkim procesima, odnosno geološkim procesima koji ne uključuju nikakve žive organizme. Vulkanizam, primjerice. Problem sa vulkanizmom je što na Marsu nije zabilježena vulkanska aktivnost u zadnjih par milijuna godina. Zatim, metan mogu uzrokovati i druge tektonske sile unutar planeta, a metan na Mars mogu donijeti i kometi (koji mogu sadržavati i do 2% metana). Metan mogu otpuštati klatrati, smrznute mješavine vode i metana.
Metan na Marsu - od živih organizama?
No, postoji i ona druga zanimljiva mogućnost – da metan proizvode živi organizmi. Nedavno je nedvojbeno dokazano postojanje vodenog leda na Marsu, i to u količinama koje nadmašuju prvotne pretpostavke o količini vode jedva dostatnoj da malo zasnježi na polovima. Ova činjenica daje na težini pretpostavkama da bi u dubini Marsa, zaštićeni od vrlo oštrih uvjeta na površini planeta, u područjima u kojima geologija dozvoljava postojanje tekuće vode, mogli biti i pravi pravcati mikroorganizmi.
Posljednjih desetljeća otkriveni su i na Zemlji mnogi zanimljivi organizmi koji žive u uvjetima koje smo smatrali previše neprijateljskim prema životu – duboko u oceanima, u hidrotermalnim otvorima, žive crvi čija jedna strana je uronjena u prevruću vodu izvora, a druga u ledenu vodu okoline, a hrane se spojevima sumpora smrtonosnim za mnoge druge oblike života. Postoje bakterije koje su sposobne izdržati ogromne tlakove ili čak preživjeti vakuum Svemira.
Upoznatima sa svim ovim dokazanim činjenicama, odjednom nam mogućnost postojanja života na Marsu postaje relativno ostvarivom, zar ne?
Nažalost, bez slanja sofisticirane laboratorijske opreme koja će znati gdje i kako treba tražiti život na Marsu, ovo i dalje ostaje špekulacija. Ali kakva!
Novo računanje vremena - prije Marsa i poslije
Otkriće života na drugom planetu nema premca u ljudskoj povijesti. Čak i najjednostavniji životni organizam vanzemaljskog porijekla veliki je skok čovječanstva, događaj iznimne važnosti – toliko važan da bi mogao zamjeniti stari način računanja vremena, i djeca u nekoj školi budućnosti možda bi učila povijest u terminima prije i poslije otkrića vanzemaljskog života. Otvorila bi se duboka pitanja o nastanku života, našoj jedinstvenosti u ogromnom Svemiru, a većina vodećih svjetskih religija morale bi odgovoriti na za njih vrlo teška i neugodna pitanja.
Spoznaja da ipak nismo sami u Svemiru (i sukladno tome mogućnost da ipak nismo najpametniji na svijetu) mogla bi značajno preobraziti društvo i usmjeriti ga u nepoznatom pravcu – prema brojnim ratovima, utrci za koloniziranjem Marsa, ili možda ipak prema svijesti da smo toliko mali i beznačajni u tom Svemiru da zaista možemo već sutra nestati (pobiti se međusobno ili biti uništeni od strane nekih gadnih vanzemaljaca), a da to nitko od onih koji sad očito postoje – neće primjetiti. Rezultat bi možda mogao biti poput Star Trek zajednice, globalno društvo mira i napretka. No, dobro, priznajem – malo vjerojatno.
Miris metana širi se iz papira
Vijest o metanu na Marsu u našim dnevnim novinama je objavljena tek usputno, kao kuriozitet znanosti koji bi možda mogao zanimati ponekog čitatelja. Prva stranica nosila je uobičajene, opravdane naslove o krizi i manje opravdane naslove o trač-događajima. Čovjek je stvoren tako da misli ponajprije na ono što je danas i ispred nosa, pa vijest o metanu na udaljenom Marsu i nije nešto što će impresionirati sve.
S druge strane, prelaskom iz 1999. u 2000. godinu novine su bile prepune priča o nastupajućem novom mileniju (koji je, zapravo, nastupio 1.1.2001. godine), a mjesecima prije prenošene su priče o smaku svijeta, Nostradamusovim proročanstvima, vidjelice, gatalice, bacačice graha i propali zidari (oni sa viskom) dobivali su prominentna mjesta u dnevnim novinama. Oh, kako se tih dana iz papira širio miris metana!
Činjenica da metanu kojeg proizvode domaći celebrity primjerci života dajemo puno veću pozornost nego prema nečemu što ima potencijal promjeniti čovječanstvo – govori o nama kao potrošačima kvalitetnog domaćeg metana. Nema za nas energetske krize!
Autor kolumne je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi.
Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
