Od Balkana su, vjerojatno, strašnije samo predrasude o Balkanu. Recimo o balkanskim ženama, krupnim i bučnim bedevijama, prostakušama prenašminkakog lica, koje se poput dotrajale karavele ljuljaju između kavanskih stolova, da bi zatim, na prvi triler odsviran na harmonici, poskočile gore, na stol, i s rukama podignutim visoko uzrak zaplesale, šutirajući u dertu čaše lijevo i desno, i nudeći svoje potkoljenice, čija se svaka deseta podebela dlaka oprla Veet depilacijskoj traci, vlažnim i vrelim njuškama balkanskih muškaraca.
No, s predrasudama i stereotipima vječiti je problem što im je u prirodi da se s vremena na vrijeme potvrde, pa se tako, prije desetak i više godina, najprije u Zagrebu, a zatim i u Beogradu, pojavila i ta tipska balkanska bedevija, prostakuša pred kojom se čovjeku zgade i rođeni heteronormativi, pa u sebi najednom krene tražiti nekakvu alternativu, bijeg i izlaz iz te goleme balkanske vagine, vjerne pratilje svih genocida i ratnih pobjeda, koja je neprolazna u dobru i u zlu, pa zapišava partizanske grobove po Kordunu, zaprečuje putove kojima humanitarna pomoć stiže u opkoljene muslimanske enklave pod zaštitom Ujedinjenih naroda ili pocupkuje među tanjurićima s kavijarom na proslavi američkog Dana nezavisnosti.
Ta balkanska ženka, prenašminkana plesačica po kavanskim stolovima, zvala se Lynne Montgomery. Snobovski ju je Zagreb dočekao s oduševljenjem, upravo zbog te balkanske pristupačnosti i manjka delikatnosti i svake etikecije.
Ona je bila ideal nove Hrvatske: Amerikanka koja se ponaša poput srpske cajke i pevaljke. Odmah je dobila kolumnu, koju smo s pažnjom i oduševljenjem čitali, i bili smo iskreno očajni kada se jednom ugasila, jer je njezina kolumna bila vrhunac domaćega treša, koji će ostati nedosegnut i u eri sapunica i njihovih autorica.
Zbilja, gospođa bi Lynne bila idealna pobjednica sezone u Farmi. No, kada je otišla u Beograd, tamo su i nju i njezinoga muža brzo prokužili. Ipak je to velegrad na pravome Balkanu, gdje stereotipi Balkana lošije prolaze nego, recimo, u Zagrebu.
Što radi Balkankin muž dok ona pleše po stolovima, kao što je Lynne plesala i o tome nas izvijestila u svojoj kolumni? On izvadi pištolj iz oznojenog sakoa i zapuca prema tavanici u ritmu čočeka.
Time pokazuje da je gazda u ovoj krčmi, da se njegova sluša i ničija više, svejedno što je, možda, zadnji ološ, bez dolara ili eura u džepu, što je švercer i kriminalac kojega su se veliki šefovi odrekli, ali naprosto, on ima pištolj i puca iz njega. A prema onome tko puca, u našoj se krčmi ima poštovanja.
William Montgomery tipičan je na način na koji je tipična i njegova žena, pa ga se zato, vjerojatno, State Department svojedobno odrekao i ostavio ga neka živi u Cavtatu, među dalekim europskim urođenicima. Samo što dalje od Washingtona, Sjedinjenih Američkih Država, civiliziranog svijeta…
U neki dan objavljenim dnevnicima Ratka Mladića saznajemo da je taj karijerni zločinac tražio novce od Miloševića, kojima bi potplatio koju desetinu ili stotinu američkih kongresmena i senatora, a možda i samog Clintona.
Čudno je to kako se događaji katkad sretno poklope, pa vijest o tome saznajemo gotovo istovremeno s viješću o članku koji je za New York Times napisao William Montgomery, u kojem traži da se Amerika angažira oko državne samostalnosti Republike Srpske i podjele Kosova.
Je li Montgomeryja netko platio da takvo što napiše, držeći kako bi tekst u NYT bio dobra reklama za politiku kojoj je cilj podjela Bosne i srbijanska aneksija Trepče i okoline, ili je Montgomery to napisao sam od sebe, ne bi li na bosanskoj i kosovskoj krvi, na budućem zločinu i genocidu, bez kojih se nijedna država ne može podijeliti, obnovio svoju ulogu u povijesti?
Nije lako biti sitni švercer roba i ideja, opsjenar i prevarant u malome i ubavom konavoskom mjestu pokraj mora, a sjećati se da si jednom bio ambasador najmoćnije zemlje na svijetu. Možda je sad spojio ugodno s korisnim, srpske novce s vlastitim idealima?
Ono čime se poigrava William Montgomery svodi se na prolivenu bosansku krv, na genocid i na masovni zločin, čija se kulturna i civilizacijska pozadina doista može svesti na bedeviju koja pleše po stolovima i svojim oznojenim bedrima omamljuje ubojice.
No, manje bi zlo, kažemo, bilo kada bi se on samo pijano pišao po žrtvama prošlih ratova. On, međutim, zaziva nova klanja i humana preseljenja, zaziva rat u kojemu bi ponovo cvao šverc cigareta, oružja, nafte i političkih ideja, dakle ono u čemu je Montgomery bio toliko uspješan.
Teško je sjediti u Cavtatu i slušati muk od istočne Hercegovine, a biti ološ, nitko i ništa.
