BRUXELLES (Od Vjesnikove dopisnice) – Slobodan Milošević nije okrvavio ruke u balkanskim ratovima: to su u njegovo ime učinili podređeni. Milošević nije niti poznavao najveći dio onih koji su - držeći njegovu sliku i pozivajući se na njegove ideje - činili zlodjela, palili, ubijali. Milošević je, dakako, znao što se događa. Nije učinio ništa da to spriječi. Haaški sud za ratne zločine nastavlja suđenje nekadašnjem glavnom akteru tragedije ovog prostora, prelazeći s kosovskog na hrvatski i bosanski dio optužnice. Hrvatski dio sadrži 32 točke, bosanski 29 točaka optužbe, uključujući genocid.
Sitne i krupne haaške ribe
Oba dijela optužnice koja su objavljena u razmaku od nekoliko tjedana i koja su kasnije revidirali i potvrdili nadležni suci presjek su događaja koji su skrojili dosad najtežu i najopširniju haašku optužnicu osobi iz kategorije "najvećih riba", onoj čijoj je odgovornosti haaški kazneni sud posvetio najviše posla i pozornosti.
Najvažniji opis u obje optužnice jest konstrukcija "zajedničkog zločinačkog pothvata" jer je bit filozofije Tužiteljstva: vrhovi nisu činili zločine, oni su ih inicirali.
Osim Miloševića (koji je prema optužnici bio središte svega i osoba koja je povlačila sve konce) sa stranica dugačkih pravnih dokumenata izranjaju imena onih koji su u njegovo ime sudjelovali u "zajedničkom zločinačkom pothvatu" u različitim fazama, "prije kolovoza 1991. godine i do lipnja 1992. godine", dakle u onom razdoblju na koje se odnosi hrvatski dio optužnice.
Navedeni su Borisav Jović, Branko Kostić, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Milan Babić, Milan Martić, Goran Hadžić, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Tomislav Simović, Vojislav Šešelj, Momir Bulatović, Aleksandar Vasiljević, Radovan Stojičić i Željko Ražnatović (posljednja dvojica su mrtvi - prvi se ubio da ne ide u Haag, drugi je ubijen da ne bi, među ostalim, "propjevao" u Haagu), te "ostali neznani sudionici".
Dokazi su iskapani na svakoj adresi
Istražitelji su dokaze iskapali doslovno na svakoj adresi: u knjigama memoara, analizama političke i sigurnosne situacije u JNA, iskazima svjedoka, člancima i TV emisijama, nalozima, pismima, transkriptima sastanaka i prisluškivanim telefonskim razgovorima.
Optužnica navodi da je u funkciji predsjednika Srbije Milošević imao ili potpunu kontrolu ili značajan utjecaj nad spomenutim i drugim sudionicima tog "zajedničkog zločinačkog pothvata". Milošević je ili djelovao sam ili u suradnji s još nekim znanim i neznanim osobama koje su ili kontrolirale ili značajno utjecale na akcije saveznog Predsjedništva SFRJ i kasnije SRJ, srpskog ministarstva unutarnjih poslova, JNA, Teritorijalne obrane koju su vodili Srbi na prostorima na koje se odnosi optužnica, kao i na srpske dobrovoljačke grupe, stoji u optužnici.
Milošević je odgovoran jer je "davao upute" političkim vodstvima "krajina" i "autonomnih pokrajina" u Hrvatskoj, osiguravao "materijalnu, financijsku i logističku" potporu, sudjelovao u "osnivanju, financiranju, opskrbi, potpori i naređivanju specijalnih jedinica MUP-a Srbije", koje su "stvorene da bi provodile odluke zajedničkoga zločinačkog pothvata", potom sudjelovao u planiranju i pripremama preuzimanja vlasti u "krajinama" – što samo po sebi govori o "spontanosti" cijelog projekta, osiguravao sve vrste podrške i pomoći, naređivao zakonske izmjene u vezi s angažmanom JNA, Teritorijalne obrane i srpskih dobrovoljačkih odreda u Hrvatskoj i, na kraju, kontrolirao je medije koji su također obavili značajan dio posla u tom zajedničkom pothvatu, podsjeća optužnica.
Što sve sadrži točka progona
Optužnica obrazlaže način na koji je Milošević kontrolirao i koordinirao rad vojne obavještajne službe (KOS) u Hrvatskoj.
Točke optužnice počinju progonom nesrpske populacije i odnose se na sve krajeve u kojima je došlo do kampanje etničkog čišćenja, bilo u općinama s prijeratnom srpskom većinom, bilo u dijelovima Hrvatske u kojima su Srbi bili manjinski narod. Točka progona, koja je po slovu haaškog statuta zločin protiv čovječnosti, sadrži podatak da je prisilno iseljeno 170.000 Hrvata i nesrba, uz pet tisuća stanovnika Iloka, 20.000 Vukovaraca i 2500 stanovnika Erduta. Ta točka sadrži izgon, pljačku, zastrašivanje, paljenje, napad na Dubrovnik, Vukovar, Voćin, Tovarnik... i sve vrste nasilja – od otkazivanja posla do zatvaranja u logore.
Druga i peta točka optužnice bave se "istrebljenjem, ubojstvom, namjernim ubijanjem" te su zločine podijelile po zonama gdje su se zbivali, davši imena i naznake počinitelja, poput sudjelovanja "šešeljevaca" i "belih orlova" u kampanji nasilja u Voćinu, ili serijskih ubojstava civila na prostoru koji se nazivao "SAO Krajinom" u kojem su sudjelovali Martićeva policija, lokalni pripadnici Teritorijalne obrane, mještani, JNA i paravojne skupine.
U tom bloku izdvojena je vukovarska bolnica (ona je pokrivena i posebnom optužnicom) te prostor još jedne "SAO" u zapadnoj Slavoniji/Baranji, s Arkanovim masakrom stanovnika Ćelija.
Od šeste do trinaeste točke optužnica tereti Miloševića za teške povrede međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, zločine protiv čovječnosti i teške povrede Ženevske konvencije vezane za nezakonito zatočenje civila, mučenja i ostale "nehumane akte", navodeći mjesta gdje se to događalo. Spominjemo samo neke: Kumbor u Crnoj Gori, vojni objekti u Bileći, Sremskoj Mitrovici ili na farmi Stajićevo, zatvor u Kninu te stara kninska bolnica.
Dubrovnik u izdvojenim točkama optužbe
Od četrnaeste do šesnaeste točke pokriva se odgovornost optuženoga za deportacije i nasilna preseljenja. Ilustrirane su podacima popisa stanovništva iz 1991. godine u prostorima koje će nepunih pola godine kasnije zauzimati "krajine", a zaključene su suhom tvrdnjom da je "doslovno sva hrvatska i nesrpska populacija iz ovih prostora nasilno iseljena".
Rašireno razaranje, pljačka javne i privatne imovine prate gotovo svaku haašku optužnicu. Ovaj dio optužnica bavi se samo "krajinama", s obzirom na to da je Dubrovnik izdvojen u točkama 21 do 27, i potom 28 do 32, koje osim "standardnih" ratnih zločina od nasilja do pljačke i ubojstava, pokrivaju i namjerno uništavanje kulturne i povijesne baštine.
Miloševića optužnica smatra odgovornim kao jednog od idejnih autora cijele te kampanje nasilja, onim koji je bio u središtu svih zbivanja, organizirajući sa svojim krugom u "zajedničkom zločinačkom pothvatu" provedbu i "logistiku" ostvarivanja koncepta "Velike Srbije".
Optužnica Miloševića opisuje i kao lidera koji je – saznavši što se na terenu događa – propustio i spriječiti zločine i potom kazniti počinitelje. Potonje se prema Statutu Tribunala također smatra ratnim zločinom.
Nastavak optužnice protiv Miloševića pokriva bosanski dio koji je dakako duži i nažalost po Bosnu i Hercegovinu i njene ljude, još "bogatiji" od hrvatskoga, a okrunjen je optužbom za genocid – jer se Srebrenica i smaknuće njenih sedam do osam tisuća muških stanovnika nije mogla drukčije tretirati.
