»Clintonov rat, kako operaciju Združene snage sve češće kritički nazivaju u kongresu, teče loše. Poslije šoka zbog bombardiranja kineskog veleposlanstva u Beogradu, gotovo dva mjeseca od početka bombardiranja Srbije, čini se da se raspoloženje postupno mijenja i u Sjedinjenim Državama. Mediji, koji su Bijelu kuću više ili manje jednodušno poticali da se umiješa na Kosovu, izražavaju dvojbu u ratne ciljeve, strategiju, primijenjena sredstva pa čak i mjerodavnost vanjskopolitičke trojke Albright, Cohen i Berger. (...) Uz postignuća tajne službe i one nesretne uprave za zemljovide koja je još u talijanskom mjestu Cavelese zaboravila urisati skijašku žičaru, šaljivdžije ponoćne televizije dolijevaju gorčinu: kraticu CIA tumače kao 'Can't Identify Anything'. (...)
Dok savez i dalje bombardira, što među saveznicima svakoga dana izaziva sve više želučanih tegoba, zapinje diplomacija koja je na bonnskom susretu ministara vanjskih poslova G 8 dobila poticaj. Osvećuje se što su ponajprije Clinton i njegovi savjetnici predugo zapostavljali Ujedinjene narode, isključivali Rusiju i zanemarivali Kinu. Sada trebaju sve troje kako bi nekako pronašli svjež pokušaj.
No to nije jednostavno. Glavni tajnik UN-a Kofi Annan je razdražen, jer iz Washingtona može čuti samo da bi on i njegovi dužnosnici za Balkan do daljnjega trebali odustati. Kinesko vodstvo, koje 'tragičnu zabunu' (Clinton) iz Beograda s hladnom računicom rabi za unutarnjopolitičke svrhe i očuvanje vlasti, nije neka velika pomoć već stoga što je njegovo Kosovo na Tibetu. Posrednička uloga Rusije, čiji se predsjednik Jeljcin opet doima poput kapetana Titanica, do sada je bila ograničene vrijednosti.
Poslije ultimativnog zahtjeva, zajedno s Pekingom, da se zaustavi bombardiranje, ta je uloga još nesigurnija. No u međuvremenu i Clinton pogledom traži finskog predsjednika Ahtisaarija kao poštenog maklera. Milošević sjedi na gospodarskim ruševinama svoje zemlje i može se – poput Saddama Husseina u Zaljevu – osjećati pobjednikom na bodove«.
