Srijeda, 28.06.2000.

Tagovi: Gledišta

  • 23:11

Miloševićev zakon protiv terorizma pravni je blizanac Hitlerova zakona o nacionalsocijalizmu

Piše: Dejan Đurković

Napokon je prigotovljen nacrt jednog zakona koji, od trenutka kad prema hitnom postupku prođe parlamentarnu proceduru u Saveznoj skupštini SRJ, ako ne u Crnoj Gori, a ono bar u Srbiji, prijeti da će biti i otac i majka svih zakona: Zakon protiv terorizma. Ima indicija da ovaj zakon neće sankcionirati samo djela, nego i ogoljene namjere da se kakvom organiziranom ili spontanom akcijom iskaže oporba ili neposluh vlasti »patriotske« fronte »narodnog jedinstva« oličena u koaliciji srpskih takozvanih socijalista, samozvanih jugoslavenskih ljevičara i nedvojbeno srbujućih radikala. Komentari iz stranaka oporbe i nemala broja neovisnih analitičara, takvo zakonarstvo dijagnosticiraju kao izraz slabosti. Neki čak vele da je opruga rastegnuta do kraja, da je legaliziranje jednoumlja i političkog monopola upravo manifestacija panike vladajućeg režima u Srbiji. Politika Gleichschaltunga kao znak slabosti?

Još u veljači, na Četvrtom kongresu Socijalističke partije Srbije, njen osnivač i predsjednik Slobodan Milošević osobno je obrazložio potrebu za politikom čvrste ruke: »Oporba može biti stranka ili grupa stranaka suprotstavljena svojim konceptom organizacije gospodarstva, kulture, društva i države, postojećem vladajućem konceptu. Do sada se ta dva koncepta nisu ni srela, niti suprotstavila jedan drugom. Jedino što se srelo i međusobno suprotstavilo su domoljublje i izdaja«. Gleichschaltung je patriotski argumentiran: »Različite ideje o uređenju države i društva, prema kojima se stranke međusobno razlikuju, trebaju pričekati mirnije i spokojnije dane, pa da se u njima međusobno nadmeću. Ovih se dana zemlja brani od zla nadvijena nad njom i skupa trebaju biti ljevica i desnica, vjernici i ateisti, visokoobrazovani i laici, stari i mladi...

Svi koji imaju zajedničku osobinu – da ljube svoju zemlju, ovu zemlju«. Preciznije kvalificirajući i kvantificirajući izdajnike, predsjednik političke organizacije koja, navodno, ima šeststo tisuća članova, organiziranih, navodno, u deset tisuća mjesnih organizacija, 189 općinskih i gradskih odbora, 29 kotarskih, dva pokrajinska i Glavnim odborom, rekao je: »Zapravo u Srbiji i nemamo oporbu. Imamo grupaciju potplaćenih slabića i ucijenjenih špekulanata i lopova koji, koristeći teško vrijeme u kojem mnogi ljudi ne žive lako, i koristeći velik novac koji im se »dotura« iz inozemstva, manipuliraju osjećajima i potrebama ljudi, često veoma mladih, prešućujući razloge zbog kojih je teško. Oni lažu da iz tih teškoća nema izlaza bez svijene glave i kralježnice pred silom što je pokorila svijet, osim ovo malo jada između Drine i Timoka, koji inače civilizacijski ne znači ništa, pa samo uzalud gubimo vrijeme za obranu koja nema izgleda.

Bogate gazde se ne ustežu proliti tuđu krv, to smo vidjeli na vlastitu iskustvu prošlo ljeto, ali zašto bi, doista, i dalje krvavili svoje ruke, kad im uslužno, lojalno i jeftino stoje na raspolaganju, u te krvave svrhe, ruke domicilnih ulizica i kukavica. Suvremeni janjičari već su zlom zadužili ovaj narod. Poslije nekoliko stoljeća ponovno imamo poturice kao nositelje »moderne« ideologije iz koje su isključene kategorije slobode, nezavisnosti i suvereniteta. Ropstva još nema, ali predstavnici novog kolonijalizma – janjičari su već tu«. Zar je praksa ideološke sotonizacije, juridičke diskvalifikacije te fizičke eliminacije političkih protivnika bila posljedica slabosti, krize identiteta, dvojbe u misiju, pojave posustajanja u redovima boljševika, fašista ili nacista? Ozakonjeno brahijalno nasilje nad političkim konkurentima, naprotiv, označuje baš konsolidiranje mesijanskog pokreta.

Mesijanstvo SPS-JUL-SRS »vlade narodnog jedinstva« ni izdaleka nije iscrpilo svoju energiju. Lokalne povijesne zadaće poput obećanja Srbiji »iz tri dijela« da će »opet biti cijela«, a svim Srbima da će živjeti u »jednoj državi«, smijenio je sada svjetsko-povijesni projekt predsjednika »najeuropskije europske zemlje«, Jugoslavije: »Neka Europa, historijski važna, a posustala na kraju 20. stoljeća, uči od malene Srbije što su to povijesno dostojanstvo i čovjekova sloboda, s kojim ljudskim vrijednostima treba graditi novu epohu u koju ulazimo...« Ako dubina društvene krize demagozima koji manipuliraju populističkim pokretima dopusti dohvatiti se institucionalnih poluga moći države, onda se stvaraju uvjeti za preobrazbu zavjereničke udruge u Državu.

Osiguravši sebi legitimitet nacionalnom zadaćom globalnih razmjera, vlastodršci Srbije će ovih dana, pod krinkom borbe protiv terorizma, legalizirati državu terora. One koji pribjegavanje sili tumače kao znak slabosti valja podsjetiti da se u jeziku poezije snaga i sila možda i mogu upotrijebiti kao antinomi, ali da u rječniku znanosti snaga i sila, prema pravilu, jesu sinonimi. Liriku povijesnih povelja o ljudskim pravima, od američke Deklaracije nezavisnosti, preko Deklaracije prava čovjeka i građanina Francuske revolucije, do Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, već više od dva stoljeća demantira proza povijesne zbilje. Zar je očevidna istina da su ljudi stvoreni jednaki i da ih je Tvorac darivao neotuđivim pravima, među koje spadaju život, sloboda i traganje za srećom? Rađaju li se, zbilja, te žive li ljudi slobodni i jednaki u pravima?

Gdje su to sva ljudska bića, obdarena razumom i sviješću, jednaka u dostojanstvu? Je li im u moći da jedni prema drugima, kako bi trebalo, postupaju u duhu bratstva? Znanstvenu potvrdu takvih premisa antropološkog optimizma dobit ćemo tek kada se nedvojbeno verificira i ona tisućljećima stara tvrdnja kako je Bog stvorio čovjeka prema obličju svojemu. U međuvremenu ćemo bit svjedocima ljudske prakse u kojoj i razum i svijest, dostojanstvenost i sloboda, jednakost i bratstvo, svetost života samoga, sve uzmiče pred silom, nema prava koje nije otuđio, a tragati za srećom dano je čovjeku samo u sklopu kakva nasilno već gleichschaltungirana sustava. Tko ima snage silom provesti Gleichschaltung zajednice, taj će i vladati zajednicom.

Hitlerovoj je sili, primjerice, prije šezdeset i sedam godina, bio dostatan zakon od samo dva paragrafa: »Njemačka vlada donosi Zakon koji se ovim obznanjuje: Članak 1. Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija jedina je politička stranka Njemačke. Članak 2. Svaki onaj koji poduzme podržavanje organizacijske strukture neke druge političke stranke ili utemeljuje novu političku stranku, bit će kažnjen sa tri godine zatočenja, ako takva akcija ne podliježe većoj kazni u skladu s drugim propisima«. Vlast u Srbiji, koja plaća samo jednog redarstvenika na svakih šezdeset i šest stanovnika, biti će prinuđena kazati isto to, mnogo opširnije. A kad mu zakon protiv terorizma podnesu na potpis, što će predsjednik SRJ moći reći? »Pobijedili smo svoje neprijatelje ne zato što smo jači, nego zato što smo bolji«. On uvijek s pravom može kazati nešto što je već rekao. Autor je publicist iz Beograda

Izvor: Vjesnik