'Mjesec' - intrigantna ali prespora studija paranoje i usamljenosti

Prije nego počnem o filmu, htjela bi istaknuti par stvari koje mislim da je važno reći u cijeloj priči. Pretpostavljam da je teško i jako stresno odrastanje, a kasnije i dokazivanje umjetničke vrijednosti kada ti je otac veličina poput Davida Bowieja. Naravno, kad ti je tata faca i ima veze, lakše se probiti, no uspjeh i kvaliteta ovisi samo o postojanju ili nepostojanju talenta. A Duncan Jones definitivno ima talenta. Plus (ne)sreću da mu je drugo ime Zowie Bowie. Također je bitno napomenuti kako je za svoj redateljski debi odabrao izazov s kojim bi se mnogi namučili (a on je test prošao), naime, film sa samo dva glumca (od kojih je jedan prisutan jedino glasom), snimljen većinom u istom zatvorenom prostoru, dakle potpuno ovisan o glumačkoj izvedbi i scenariju.

E sad, radnju je malo teško prepričati budući se ne smije mnogo otkriti, ali uglavnom psihološki ZF Mjesec vodi nas u svemirsku stanicu na kojoj radi i samuje astronaut Sam Bell (Sam Rockwell). Društvo mu pravi robot GERTY (glas Kevina Spaceyja), a monotonu svakodnevicu koja je trajala tri godine osvježava mu spoznaja da ima još samo dva tjedna do povratka ženi i kćeri na Zemlji. I baš tad, počinju mu se priviđati stvari i Sam čak pomišlja da je poludio, sve dok igrom slučaja ne naleti na jedno poznato lice koje je samo početak razotkrivanja mnogih tajni.


Glas Kevina Spaceyja (ravan, pomalo monoton i pomalo metalan kakav već jest) odličan je za robota, u to nema sumnje, iako moram priznati da mi je malo falila njegova samodopadna, lukava faca (no za nju u ovom filmu stvarno nema mjesta). Sam Rockwell jako se dobro držao s obzirom da je na svojim ramenim nosio gotovo cijeli film, ali ipak nije uspio izdržati teret i već oko polovice filma nije više imao moju pozornost. To naravno nije samo njegova krivnja, već ponajviše Bowieja juniora koji nije uspio zadržati početnu napetost već se vrlo brzo izgubio u ustaljenim vodama dosade i baš kada je film trebao postati najzanimljiviji i dalje nastavlja svoj spori put prema kraju, a umjesto da prilijepi gledatelja za stolicu, tjera ga da se počne meškoljiti. 97 minuta nije pretjerana dužina za film, no, vjerujte mi, izgledalo je kao da traje puno duže.

Kritičari na Rotten Tomatoes dali su Mjesecu odlične kritike, pohvalivši uglavnom to što sam ja filmu zamjerila, a bilo je i onih s komentarima poput "plenty of atmosphere, but little gravity". Ukusi su različiti i potpuno subjektivni :) no ono što je sigurno jest da Duncan Jones nakon ovog prvog koraka ima još cijeli put pun velikih očekivanja i šansi ispred sebe. I to ne samo zato jer nosi prezime Bowie.