Moćni prometej iz Arbanasa

U jednom od najpoznatijih hrvatskih filmova šezdesetih - “Prometeju s otoka Viševice” Vatroslava Mimice - stari, moćni komunistički političar odlazi na rodni otok s kojeg je davno otišao prvo u partizane, a onda za političkom karijerom. Na otoku, s kojeg je dugo izbivao, dočekaju ga zemljaci koji ga gledaju poprijeko, te mladi, nadobudni lokalni dužnosnik kojega glumi Ivica Vidović. On tijekom cijelog filma ide za glavnim likom poput vjernog psića i gura mu u ruke nacrte nekakvog turističkog naselja: i sve tako, dok se u zadnjoj sceni prometej ne smiluje i ne obeća mu da će mu srediti kredit.

Iz današnje perspektive Mimičin film fascinantna je sonda u davno poglavlje ekonomije i povijesti, pa kad ga čovjek gleda, ne može ne pomisliti kako je iza svake od Amfora, Medenih, Haludova i Solarisa morala jednom davno stajati neka slična dijaloška scena. Istodobno, film s ponešto nadobudne naivnosti pokazuje kako je funkcionirala zemljačka ekonomija zrelog socijalizma, ekonomija u kojoj se smatralo nedoličnim da istaknuti komunist u svom rodnom kraju ne izgradi čestitu tvornicu. To je ekonomija koja je funkcionirala po davnoj rečenici kaštelanskog komunista i profesora financija Ive Perišina: “Podršku vam dajem ja, a po novce ajte u banku”. To iljf i petrovsko dvojstvo u kojem ideje daje političar, a benzin porezni obveznik, stvorila je više-manje sve one “subjekte” koji su desetljećima hranili tisuće malih ljudi i pred kojima danas prosvjeduju unesrećeni radnici: Vartekse i Dalmatinke, željezare i hotele.

Socijalizam je potom propao, a propao je - kazat će pravi liberali - upravo zbog tog vražjeg Iljfa i Petrova, upravo zato što je to bilo društvo u kojem su jedni donosili ideje, a drugi davali benzin. Država je loš gospodar, sto puta se ponavljalo, ona se treba maknuti iz ekonomije i kad tomu bude tako, neće biti investicija po zemljačkim vezama. Tako su nam to rekli, no eto nekim čudom to se pokazalo kao prilična, prijesna laž.

Ovog tjedna opozicija, novine i javnost strašno su se nabrusili da svrgnu s ministarskog mjesta Božidara Kalmetu. Zadarski ministar-više-manje-svega doista nam je priredio razloga da ga tjeramo. To je ministar kojem ljudi ginu u vlakovima, nasukavaju mu se trajekti, kojem otrov za korove uvoze nečiji nećaci, kojem vozač reketari po provinciji, ministar kojem su u tri javna poduzeća pohapšene uprave, a tunele prebojavaju po cijeni k’o da je Sikstinska kapela. Strašno smo svi skupa ljuti na tog Kalmetu i svakako bismo htjeli da taj tvrdoglavi Arbanas ode sa svoje multiministarske stolice. No, i u tome postoji iznimka, a ta je iznimka Zadar. Koje god novine odu do Zadra i tamo anketiraju puk po ulici, oni će reći: “Ode li nam on, nagrabusili smo, gotove su nam godine tustih krava”.

Posljednjih godina puno se govorilo o fenomenu “zadarskog čuda”, a ja moram priznati da mi se cijela ta priča uvijek činila u velikoj mjeri kao uspješan spin za površne novinare. I prije mi se činilo, a i sad mi se čini, da priču o “zadarskom čudu” prerijetko prate konkretne brojke, te da su razboritije postupali Rijeka i Split koji su novce trpali u sveučilište, nego Zadar koji ih je trošio na ponoćna sunca i četverotračne nadvožnjake. Opću konjunkturu priobalja u desetljeću turističkog buma zadarske su vlasti, međutim, prodale kao svoj razvojni podvig, a zahvaljujući tom marketinškom blefu, Zadar se pretvorio u hadezeovsku neproničnu tvrđavu. Zadar i zadarski kraj prožiljeni su stranačko-klijentelističkim vezama kao malo koji dio Hrvatske, tamo HDZ kad mu ustrebaju ruke te ruke naprosto ubere kao voćku, a ekonomija, mediji, mafija i politika toliko su međusobno prožiljeni da se u tom klupku ne vidi napuknuća. Na vrhu svega toga stoji “naš čovjek na terenu”, Kalmeta. I kad čovjek gleda kako se cijeli jedan ozbiljni grad prepao što gubi “svog ministra”, postavi si pitanje - kakav je to prosperitet bio a da ovisi o jednom čovjeku? U tome i jest štos: Kalmetina je moć, među ostalim, i u tome što sjedi na čelu Ministarstva koje - neopisivo mnogo troši. Sjediti tamo gdje se troši porezni novac u Hrvatskoj je izvorište najveće moći: to je tako danas, baš kao što je bilo i u doba viševičkog prometeja.

Da nije tako, ne bismo danas otkrivali kako se zbog sestre jednog ministra prekrajao cerovački autoput ili se pak zbog bivšeg premijera gradio odvojak usred pustare. Unutar rasističkih, zemljačkih stereotipa ovakve se rabote uglavnom odčitavaju kao furbarije divljih dotepenaca, zavjere prepredenih tipova iz pasivnih krajeva koji se nisu otrgli svom selu, barbama i nećacima.

No, ta “kulturalizacija” problema - promašuje bit. Naime, jednako danas, kao i u doba Mimice, od naših se političara očekuje da budu prometeji s viševice. “Zadarski prometej” Kalmeta tu nije ni prvi i sigurno neće biti zadnji. On je - možda izdašnije i drskije nego drugi - tek ispunjavao desetljetnu funkciju političara u Hrvatskoj: bio je svetac patron koji pomaže “našem čovjeku”, a ovo “našem” može podrazumijevati zavičaj, familiju, interesnu kliku ili stranačku iskaznicu. Hrvatski političari i stranke već predugo nisu ništa drugo doli transmisije takve klijentelističke kulture: one služe ponajviše tome da budu “mixed zone” i točka poveznica između novca prikupljenog porezom i dažbinama, te svih onih stranačkih patuljaka, “barba Luka” i starih šulkolega kojima treba posao, ugovor, plava kuverta, kojem treba preusmjeriti nadvožnjak, maknuti trafostanicu s parcele, naštelati ugovor za papirničarsku konfekciju ili toaletni papir. Hrvatske stranke nisu drugo doli strojevi za takvu vrstu klijentelizma, pri čemu je vrlo bitno i to da one žive od “pinke” zarađene takvim aranžmanima: od svakog honorara nadzornog odbora pa do velike narudžbe, neki razlomak novca uvijek se vrati u stranačku kesu.

U takvim okolnostima ne treba se čuditi otvorenom prepasti kojom je politička klasa dočekala atake na Kalmetu, Polančeca ili Vukelića. U nekoj navali novoprobuđenog puritanstva naša javnost napada političare zbog nečega što oni dobrih 70 godina doživljavaju kao esencijalni razlog svog postojanja: pogodovanja. U svojoj zbunjenosti naša politička klasa gotovo je nalik onim tvrdokornim komunistima koji nikako nisu mogli shvatiti da su na Goli otok dospjeli ne zato jer su bili “loši komunisti”, nego naprotiv - jer su bili “predobri”, prevjerni, previše moskoviti, previše nepokolebljivi. Tako se i naša politička kasta našla između dosadnih novinara, iziritirane (pismene/misleće) manjine, te nekih tamo briselskih cjepidlaka. I jedni i drugi ih gnječe zato što rade ono što “je političaru posao”, dakle: pogoduju, namještaju, rješavaju “probleme malog čovjeka”, premošćavaju iljf i petrovski jaz između (privatnih) ideja i (javnog) benzina. Uvijek postoji neka Viševica - ne nužno zemljopisna - koja ište prometeja. Uzmite hrvatskim političarima taj mitološki atribut, uzeli ste im sve. Na to politička kasta nikada neće i ne može pristati.