I vezano je uz IT industriju u Hrvata. Da, teško je vjerovati kako se u kolotečini pada industrije i aferama što polako isplivavaju može naći nešto lijepo, no uz malo dobre volje, pa i smisla za biznis, iskoči ponekad neko takvo iznenađenje.
Sjetimo se HG Spota. Tvrtka koje se sjećam još dok je životarila u minijaturnom poslovnom prostorčiću u zagrebačkom naselju Središće, sa par mladih i nadobudnih trgovaca koji su skakutali tamo-amo. U to sam vrijeme upoznao Hrvoja Prpića, geeka ni po čemu različitog od drugih. Visok, štrkljav, dugokos, relativno komunikativan, baš onako tipičan geek. Mogao je postati programer, web dizajner, informatički novinar, vječiti student... bilo što.
No, kako već sudbina daje, Hrvoje se držao relativno jednostavnog posla preprodaje računala. To mu je dobro išlo. Korak po korak, počeli su curiti veći poslovi i tijekom vremena tvrtka nazvana po vrsti studijske rasvjete (dakle, vjerojatno nije točna ona "intimnija" interpretacija naziva) postala je posve respektabilna trgovina, jedna od najjačih u Hrvatskoj. Došlo je i vrijeme IPO-a, dionice su se raširile po tržištu, pale su i akvizicije, HG Spot je narastao. Prebrzo. Hrvoje je odlučio izbaciti iz pete brzine i maknuo se iz tvrtke; počeo se baviti prodajom bambusovog parketa.
Sreo sam ga jednom na velesajmu i upitao ga - koji mu se posao više sviđa? "Bambus, bambus je zakon."
Tvrtka gotovo ispružila sve četiri u zrak
No, došla je kriza i recesija, i HG Spot je osjetio posljedice svog naglog rasta, akvizicija i raširenosti ponude. Poslovanje je toliko oslabilo da je tvrtka gotovo ispružila sve četiri u zrak. Otkazi, odlasci, nezadovoljstvo, gubici... u sred te gužve Prpić se vratio u tvrtku. Neki su jedva dočekali, neki su vjerovali kako je ionako već kasno. Ali, gle...
Na stranu činjenicu da se HG Spot uspio, barem privremeno, othrvati opasnosti stečaja, na stranu činjenicu da poboljšanje poslovanja ne znači kako je brod sigurno uplovio u luku. Razlog zašto ovoliko hvalim tu tvrtku nije u njenoj povijesti, niti u njenom ikakvom značaju u domaćoj informatičkoj branši.
Ono što me je vrlo ugodno iznenadilo jednostavan je marketinški trik kojim ta trgovina planira privući kupce: umjesto stajanja u redu (ili već posve isfuranog web shopa), u trgovini se možete popeti na kat, gdje vas čeka mali kafić. Uzmete listić sa svojim brojem, sjednete, naručite kavu. Pijuckate ju, a za stol vam dođe prodajni predstavnik koji vam zatim pomogne izabrati sve što želite, pa možda još i malo više.
Usluga još nije u potpunosti uhodana, ali sam si svejedno dao drskosti da ju isprobam. Kad sam prvog dana došao, trgovci su se ispričali zbog toga što aplikacija još uvijek ne radi i nisu mi u stanju pružiti uslugu. Dobro, prvi se mačići u vodu bacaju. Nekoliko dana kasnije, dođem, sjednem, naručim kavu, uzmem broj, i čekam... i čekam. Čekam, čekam, čekam desetak minuta iako je na papiriću pisalo kako ispred mene nema drugih mušterija. Ustanem i prošetam do prodajnog pulta gdje je već nekoliko minuta bio ispisan moj broj... upitam trgovca za pultom zašto se nitko ne pojavljuje u prostoru za kavu; trgovac se ispričava, sustav je još u uhodavanju, samo neka ja sjednem, sad će on...
Prvi mačići su još uvijek aktualni
I zaista, par minuta kasnije dolazi prodajni predstavnik. Kako sam načuo nešto o nekakvom luksuzu gdje ljudi sjede u fotelji i na iPadu browsaju po ponudi trgovine, upitam ga za iPad. Imaju, kaže, jednoga, odmah će ga donijeti. I zbilja, momak otrča na donji kat i donese iPad. Evo, još ga nemaju u prodaji, ali mogu ga slobodno pogledati. Na moj upit nije li taj iPad trebao imati neku aplikaciju kojom bih ja mogao browsati po njihovoj robi - ponovo se ispričava, ali da to još nemaju.
No dobro, oni prvi mačići su još uvijek aktualni. Postavih nekoliko pitanja o nekom hardveru što me zanima, i gle čuda, trgovac se na brzinu snađe i onim iPadom krene browsati po web stranici trgovine u potrazi za informacijama. Ispalo je kako, na žalost, od svega što sam tražio (a tražio sam svašta - USB punjač za automobil od 1000mA, TomTom GPS, dobru a tihu grafičku, LAN po strujnim žicama...) nisu na lageru imali ništa, pa tako ništa nisam ni kupio.
No, pustimo kupnju. Ono što me zaista osvježilo i što moram pohvaliti je ideja - jednostavna, zapravo - da kupac sjedne u kafić i na miru sa prodajnim predstavnikom porazgovara o svim svojim problemima, da mu trgovac ponudi rješenje, a kupac ga možda i kupi. To svakako jest veliko opterećenje za trgovce jer puno vremena troše na jednog kupca koji na kraju možda neće ništa kupiti, ali kakav efekt! U usporedbi sa mrzovoljnim, slabo plaćenim likom za pultom koji jedva čeka da mu se maknete iz trgovine, ovdje vas dočeka nasmješen, ljubazan i vjerojatno jednako slabo plaćen lik ispred pulta, sjedne s vama na kavu, odgovori na sva pitanja, posveti se samo vama i vašim potrebama. Pritom vam iza leđa ne pušu drugi kupci, nervozno čekajući svoj red. Lagano pijete
kavu, pričate sa trgovcem, a on vam diskretno pokušava uvaliti što više robe, na obostrano zadovoljstvo.
Nema u tom procesu ničega više u odnosu na klasični pult, ali ima taj dašak glamoura, jedan odnos prema kupcu koji svakog kupca čini posebnim
- VIP-om koji ima trgovca samo za sebe, u ambijentu koji naoko stavlja kupca u dominantnu poziciju - u samoj trgovini. Nekakva posebnost, neka
važnost nastaje tim činom informatičkog shoppinga uz lagano pijuckanje kave. Lukavo, jer će opušten kupac lakše odriješiti kesu.
Kompjutor u akvariju punom ulja
U istoj prostoriji pogled privlači funkcionalno računalo uronjeno u akvarij - ventilatori se vrte, svjetla svijetle, a mjehuriće zraka raspršuje ventilator procesora. Naravno, nije riječ o vodi - računalo je uronjeno u transformatorsko ulje koje ne provodi struju. Jednostavan trik, ne pretjerano jeftin (tridesetak kuna za litru ulja). Vizualno, izvanredan štos. Sjedite na kavi, gledate u taj akvarij, i razmišljate kako bi bilo fora imati takav jedan doma, da svi poznanici pozelene od ljubomore!
I znate što? Pitao sam - po želji sastavit će vam i isporučiti i takvo računalo - akvarij iz kojeg vire tipkovnica, miš i optički medij (koji iz očitih razloga baš ne bi radio u akvariju, iako tipkovnica i miš - bi, volite li imati masne ruke). Izvrsna ideja koja rješava i problem buke koju stvaraju moćne komponente najnovije generacije. Brzo i istovremeno gotovo nečujno računalo u pravom SF interijeru - ubacite unutra plastični model mozga u stvarnoj veličini (ili kakav eksponat iz
Klovićevih dvora) za geekovski combo. I zaboravite da ćete ikad izgubiti nevinost.
Trebam li se ovako oduševljavati takvim jednostavnim trikovima, toliko da faktički radim besplatnu reklamu HG Spotu? Vjerujem da da, iz barem jednog dobrog razloga: u ovo vrijeme recesije i informatičke depresije treba nam takvih simpatičnih ideja. Ta prodajna kava neće udvostručiti promet tvrtke, niti će računalo uronjeno u akvarij ikad biti senzacija koju će slikati sve novine (iako se u ovome možda varam), ali lijepo je vidjeti kako se netko konačno zaista trudi na originalan način prodati svoju robu; na način koji je drugačiji, neobičan, naklonjen kupcu.
Dakako, nisu zbog toga ostali trgovci manje profesionalni, ali svakako su više dosadni i jednolični. A ideja sa akvarijem - veseli dodatak što čovjeka veseli (i one koji to prvi puta vide nemalo impresionira). Sve u službi čim bolje prodaje, pa makar dio izložbenog prostora prepustili komforu kupaca.
Prodajna kava, check. PC u akvariju, check. Na redu su ostali trgovci -imaju li volje i mašte iznenaditi nas ovakvim neočekivanim idejama?
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
