Ova socijalna bajka jedna je od ideja Vlade kojom se pokušava oživjeti posrnulu prodaju stanova.
Vjerojatno ste se do sad više manje svi uvjerili kako u ovoj državi malo što ide na ruku običnom građaninu, pa vam se i ovo čini sumnjivom, slatkorječivom, predizbornom ponudom. I sumnjičavi, odmah ste se zapitali kome zaista pogoduje ova ponuda? Pogledajmo, onda, skeptičnim okom:
Država se brine da banke profitiraju
Postoji li netko tko će odmah profitirati od ove ponude? Postoji, i to nisu kupci stanova, koji će se vezati na dvadeset, trideset godina. Prvenstveni profiteri su građevinske tvrtke, koje imaju gomiletinu izgrađenih stanova koje ne mogu prodati, a ne mogu ih prodati jer građani niti mogu kupiti stanove, niti mogu lako dobiti kredite za iste. A ne zaboravimo, u ovakvo vrijeme niti boravak kod roditelja nije toliko ponižavajući, a ni majušna garsonjera čiji najam nije skup više ne izgleda tako jako skučeno. Japanci žive i u manje prostora, pa ako mogu oni...
No, u međuvremenu su građevinske tvrtke nakrcale praznih stanova, za svoje djelatnosti digle su kredite, i sad su u banani jer stanove dugo vremena ne mogu prodati. U istoj banani su i banke, jer im nije isplativo ovršavati građevinske tvrtke iz jednostavnog razloga: ne bi imali puno za ovršiti. Dva glavna igrača tako su u financijskom klinču, i sami se iz njega ne mogu izvući.
Srećom, tu je financijski genij države: dovoljno je nagovoriti građane da se uhvate stambenih kredita, i sve će se razriješiti: kreditno osposobljeni građani kupit će stanove, građevinske tvrtke dobit će financijska sredstva za povrat kredita bankama, a banke će interno opravdati kredite građanima istim novcem kojeg su im posudile, a koji se vratio preko građevinskih tvrtki; država će pritom ušićariti PDV od krajnjeg kupca i još malo poreza. Spretnim financijskim mešetarenjem tako se obaveza građevinskih tvrtki prebacuje na građane, čime se tvrtke oslobađa za neka druga ulaganja i neke druge izgradnje. Bankama, zapravo, ostaje skoro sve isto, samo se nesigurnost naplate miče sa pravne osobe (tvrtke), na fizičke osobe, više njih. Na taj način smanjuje se i rizik kredita, jer je u krajnjoj liniji lakše silom naplatiti potraživanja vojsci fizičkih osoba nego jednoj pravnoj: stečaj pravne osobe obično znači tugu i jad vjerovnika.
Neka građani dignu kredite...
Dakako, banke se osiguravaju i kod građevinskog poduzetnika, pa su neprodani stanovi pod teretom banke. No, što će zaista banka sa stanom kojeg profesionalac (građevinska tvrtka) nije uspio prodati? Hoće li banka biti uspješnija u povratu sredstava? Što sa dodatnim troškovima?
Ovako je, ipak, jednostavnije. Neka građani dignu kredite, pa neka kupe. Eto, čak smo im dali i ekstrapovoljnu kamatu – 4.95% u prve četiri godine. To će država malo subvencionirati, pa će građani imati ultranisku kamatu, ma nešto nevjerojatno!
Promotrite li detalje o pravima i uvjetima, stvari ne izgledaju baš tako ružičasto.
Za početak, subvencije države, ako ih bude, valjat će vratiti. Beskamatno, ali vratiti. Ne podsjeća li to na jednu stariju ideju?
A što nakon četiri godine?
Naravno, država nije tu da svojim građanima dijeli novce.
Što se događa nakon isteka četiri godine? Do tada fiksna kamata postat će varijabilna, no bankari nas uvjeravaju kako bi se u to vrijeme vjerojatno trebalo dogoditi da tržišna kamata bude i manja od ugovorenih 4.95%.
Da je tome tako svjedoče i iskustva ljudi koji su podigli stambene kredite izvan Hrvatske (točnije: zapadno od Hrvatske), jer oni uživaju kamate koje su gotovo dvostruko manje od ovih "povoljnih" kakve nam se nude: u Austriji, primjerice, prosječna kamatna stopa stambenog kredita iznosi 2.9%.
Ne može baš svatko podići povoljne kredite vani, ali vrijedi pokušati. Ako ne možete, tu je vrijedna Vlada koja će vam omogućiti kamatu koja je ipak manja od one u Bosni ili Srbiji (9.5-10%). Dapače, ostanete li bez posla, za vas će u tih četiri godine uplaćivati rate kredita.
Ništa više od odgađanja otplate kredita...
Nije li to tako lijepo, krasno i altruistično – prema bankama? Ako ste mislili kako je to lijepo prema građanima, ne biste baš bili u pravu: to zaista jest dobro prema građanima, ali ne predstavlja ništa više od odgađanja otplate kredita, projekt sličan onome koji je nedavno pokrenut, a koji je više ili manje propao: nakon četiri godine, ono što je država uplaćivala u vaše ime morat ćete vratiti državi. Da bi se osigurala, država će kao i svaki pošteni kapitalist ovršiti vašu pokretnu i nepokretnu imovinu.
U međuvremenu, banke će dobiti svoj dio kolača. One, eto, ne moraju čekati – država će servilno umjesto vas podmiriti njihova potraživanja, a zatim će odigrati i ulogu bankarskih goonsa, koristeći vješto postojeće mehanizme da iz vas iscjede novce koje dugujete.
Dio ove priče vrti se i oko tzv. "loših kredita", a to su krediti koje je banka dala nekome tko ih više ne može ili ne želi vraćati, a banka nema načina da iz dužnika izvuče uložena sredstva.
Sjetimo se, upravo je u Americi krenula kriza izazvana gomilom loših stambenih kredita, koje banke nisu mogle naplatiti. Onda su se takvi loši krediti pakirali u grupe kredita, nekih dobrih nekih loših, pa je krenulo međubankarsko mešetarenje svežnjima kredita, pa je stvar pukla. Izvrstan edukativni stripić o toj temi možete pronaći ovdje, i još malo šala ovdje.
Hrvatski recept za katastrofu
Ne mogu se pohvaliti nekim osobitim poznavanjem ekonomije, no ova me priča neobično podsjeća na američki recept za katastrofu: na tržištu se pojavljuje mogućnost uzimanja stambenog kredita unatoč realnoj mogućnosti da dužnik postane nesposoban otplaćivati kredit.
No, u jednom se stvar razlikuje: kod nas, država bankama garantira da će isplaćivati rate građana koji to više ne budu u stanju (specifično: izgube li posao). U Americi je država sanirala dio bankarskog sustava nakon što se katastrofa već dogodila, no mi smo pametniji – pa ćemo sanirati banke onim tempom kojim građani budu odustajali od plaćanja rata. Tako se neće dogoditi da se bankarski sustav raspadne.
Ne znam, možda sam ja jednostavno ekonomski idiot, pa ne razumijem vrhunske poteze domaćih ekonomskih stručnjaka. Valjda sam slijep, pa ne vidim kako će ta ideja pokrenuti gospodarstvo, uništiti recesiju i vratiti nas u stanje blagostanja. Možda mi se, ovako tupavom, čini kako je ta ideja namjenjena prvenstveno spašavanju građevinara i banaka, iako je ona zapravo usmjerena na boljitak građanstva.
A što ako nakon izbora država odluči da ipak tako ne bi?
Valjda ne razumijem žrtvu što je banke daju jer se odriču malog dijela kamata što su gotovo dvostruko veće od onih na zapadu, niti razumijem žrtvu države koja, iako praznog džepa, spremno nudi bankama da umjesto svojih građana plaća njihove rate stambenog kredita. Za tu priliku, glup kakav jesam, pretpostavljam kako će država kod te iste banke podići kredit da bi namaknula sredstva za vraćanje građanskih kredita.
A što će se dogoditi ako država ne bude mogla vraćati kredit umjesto građana? Ili, nakon izbora, odluči da ipak tako ne bi? Što će se dogoditi sa kamatama nakon što isteknu četiri godine? Što će se dogoditi sa građanima koji dobiju otkaz i više od četiri godine ne uspiju naći novi posao? Hoćemo li za četiri godine biti u EU ili ćemo ostati bananolika državica na jugu Europe? Zašto se država nije izborila za kamate kakve daje Austrija, pa onda ne bi morali nikome ništa garantirati? Zašto, godinama nakon predstave, imitiramo ono što je u Americi tako spektakularno implodiralo?
Ja na ova pitanja ne znam odgovore. Znate li ih vi?
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
