Na putu, novi film Jasmile Žbanić obrađuje domaću temu, radnja je smještena na domaći teren, a ipak nemamo osjećaj da smo u BiH. Životni stil likova i njihovo okruženje (u prvoj polovici filma) uopće ne možemo povezati sa zemljom o čijem stanju gotovo svakodnevno čitamo u novinama.
Luna je stjuardesa, Amar kontrolor leta, žive u lijepo sređenom stanu u centru Sarajeva, nose dobru odjeću, izlaze, seksaju se... Moglo bi se reći, najobičniji par, isti kao i bilo koji drugi bilo gdje drugdje na svijetu. Imaju i teškoće, Amar ima problema s pićem, a također neuspješno pokušavaju dobiti dijete. Tek kada se u priču umiješa pitanje religije – vehabije nasuprot muslimanima koji baš i ne prakticiraju svoju vjeru, znamo gdje smo. No čak i tada to ostaje domaći film za stranu publiku. Je li redateljica namjerno htjela prikazati Sarajevo kao moderni grad neopterećen prošlošću i predrasudama i siromaštvom ili je samo vani htjela prikazati onu lijepu sliku doma, baš kao što je običaj da stvari koje volimo prikazujemo u najboljem svjetlu, boljima nego što zapravo jesu? Ili se jednostavno htjela zadržati po strani, kao objektivni promatrač?
Rezultat je poprilično mlačna priča, slika izrezana iz nečijeg života koja nam ne daje puno dublji uvid u problematiku, iako je po svojoj prirodi mogla izroditi doista snažan film. Tako je i sa pričom o paru koji se razizlazi zbog drugačijih pogleda i ciljeva, koji ih usmjeravaju na različite životne puteve, a i sa pričom o ratom pogođenom entitetu čiji pripadnici odabiru ili zaboraviti na bolnu prošlost ili se okrenuti ekstremizmu.
Mnogo je nepotrebnih kadrova (i likova), koji ne doprinose ni razvoju priče ni estetici filma, a u takvim je dijelovima izgubljeno čak više od pola filma. Zato Leon Lučev nije imao prostora da nam doista pokaže Amarov put od "normalnog" lika do vjerskog fanatika, pa je taj prijelaz, inače namijenjen da bude postepen i suptilan proces, previše iznenadan i jednostavno neuvjerljivo prikazan. Žbanić ni u jednom trenutku vehabije, konzervativni islamski pokret, nije prikazala kao ekstremne ili osudila njihova uvjerenja, već ih je, kao i glavna junakinja u jednom dijelu filma, opisala kao "čudne". U nekim trenucima čak ne znamo jesmo li na strani Amara, koji brani svoju braću i daje svom dotad neispunjenom i nesretnom životu cilj, ili na strani Lune, koja je trpila muškarca koji pije, ne uvažava njene želje i radi sve po svom, da bi postala nezadovoljna tek kada joj Amar uskrati seks prije braka.
'Na putu' je mogao ispasti mnogo bolje, ali u konačnici nije loš film. Ono što drži interes publike jest odlična interpretacija Zrinke Cvitešić koja zapravo nosi i gura cijeli film prema naprijed. Također, sitni detalji, male romantične geste između Amara i Lune, toliko su realne i simpatične da moramo Jasmili Žbanić oprostiti što nije film odradila sa malo više finese.
Film u kinima možete gledati od 4. ožujka.
