Do suđenja može razmišljati kako će odagnati taj osjećaj kad ga pravosudni policajci budu uvodili u sudnicu. I dok velik dio javnosti još ne vjeruje da je Šlogar ubojica, za policiju, tužiteljstvo i sud on je čovjek okrivljen za ubojstvo 26-godišnje odvjetničke vježbenice koja je 6. listopada prošle godine usmrćena s dva hica iz Berette na stubištu u Hatzovoj 2. Službeno je potvrđeno da je Ivana Hodak u trenutku kad je Šlogar pucao u nju bila trudna.
- Hodak me je ponizio, iznevjerio - objašnjavao je policajcima zašto je osveta Hodakovima bila motiv da ubije njihovu kćer Ivanu. Dvaput je potanko opisao kako ju je slijedio do ulaza, ušao za njom, pucao. Timu psihijatara Centra za forenzičku psihijatriju bolnice u Vrapču, gdje je bio vještačen od 9. do 26. ožujka, o tome više nije želio govoriti. O svemu drugome jest: djetinjstvu, školi, odnosima na poslu, obitelji, intimi. Sve to, te testovi i liječnički pregledi, složeno je u klinički psihoprofil ubojice Ivane Hodak koji je potpisao prim. dr. sc. Miroslav Goreta, voditelj Centra za forenzičku psihijatriju, i dostavljeno je u nalazu i mišljenju Zdenku Posavcu, istražnom sucu zagrebačkog Ćupanijskog suda.
Šlogar je, zaključili su, narcisoidan, egocentričan, rigidan, manipulativan, nepovjerljiv, sklon kontroli i pedanteriji, s teškoćama u socijalnom funkcioniranju. Usmjeren je na sebe, ima osjećaj veličine, a nedostaje mu bliskosti, suosjećanja, kritičan je prema drugima. Osoba poput njega je ranjiva samopoštovanja, osjetljiva na kritike. Na kritiku reagira prijezirom ili bijesom. Obezvređuje one koji ga razočaraju ili one nad kojima se osjeća superiorno. Stalno je težio uspješnosti i uvažavanju okoline, i to je privremeno uspio ostvariti druženjem sa “značajnim“ ličnostima, korisnicima terena na Mladosti, odvjetnicima i liječnicima.
Iako mu se, kad je vidio Ivanu, smračilo pred očima, bio je svjestan što je učinio. Zaključak je stručnjaka da nije neuračunljiv niti je ikad bolovao od duševne bolesti. Šlogar nije pijanac, narkoman ili duševno nerazvijen. No, on je, laički jednostavno, narcisoidan tip. Psihijatri su objasnili, slažući dojmove razgovora s njim, analizirajući njegov život i postupke, da je bio rastrgan između grandioznih životnih želja i ciljeva s jedne i realnosti s druge strane.
No, koliko je takvih. Ljude s tim karakternim obilježjima poput Žilinih možda znamo iz obitelji, susjedstva, s posla, iz kruga prijatelja.
Mnogi su i agresivni, ali se znaju kontrolirati. Takav je nekad bio i Šlogar. Od relativno sređenog imovinskog stanja, koje mu je dopuštalo da ide na skijanja u Austriju, srozao se do beskućnika. Smrdio je jer se danima nije prao. Bio je svjestan da se ljudi zbog toga od njega miču u tramvaju, ali bio je ravnodušan. Kraj je ionako blizu, mislio je dok se danju vozio tramvajem. Zamišljao je da će skončati negdje smrznut. I kad je ugledao Ivanu Hodak, u njemu su se snažno koncentrirale sve njegove mržnje, “probudio se“ agresivni dio njegova karaktera. Bez ikakvog razmišljanja odlučio je kazniti osobu za koju je znao da je jedna od najbliskijih “najvećem uzročniku“ njegove životne katastrofe. Htio je pokazati da nije ovca, da i on može biti bezobrazan kao i Hodak, rekao je psihijatrima. Bio je to narcistički bijes, a ljudi u takvom stanju mogu i ubiti.
U trenutku kad je uperio pištolj u Ivanu, ona ga je već gotovo uhvatila za ruke. Htjela je skrenuti cijev pištolja, ali nije uspjela. Ubojici pak, iako je rekao da je od trenutka kad ju je ugledao bio sve živčaniji, ruka nije zadrhtala. To je bio ispričao i policajcima i sucu, ali detalje zločina pred psihijatrima nije htio ponoviti.
Ti su ga razgovori s njima, rekao je, izmorili. Što ih je bilo više, više su razotkrivali njegov karakter, a pogotovo njegove strahove. Nizali su se od djetinjstva: strah od očuha, smrti, leukemije... Bojao se vojske, rata, Srba, autoriteta, javnosti. Bio je nezadovoljan vlastitim izgledom, vezama sa ženama. Zbog drhtanja ruku mislio je da ima i Parkinsonovu bolest.
- Neki su me zabrinuto promatrali. Sjetio sam se slike Htilera koji je zbog Parkinsonove bolesti, da bi prikrio drhtavicu, ruke morao držati na leđima. Nisam se javljao nikome od liječnika iako mi je, moram priznati, bilo neugodno ako bi to netko od prisutnih primijetio - rekao je navodno Šlogar u jednom od razgovora s psihijatrima.
Od malih nogu imao je seboreju. Dok je kao 17-godišnjak s prijateljem u sezoni konobario u Postirama, šef gostionice komentirao je kako ima “gnijezdo na glavi“. Uvijek je oprezno prao kosu jer uz “lošu facu i ćelav, izgledao bi još lošije“, rekao je. Kad je postao beskućnik, sve se više živcirao, pa su i tegobe zbog seboreje bile sve češće.
Nakon što je 17 dana proveo u pritvoru jer je 4. prosinca uhićen s ilegalnom Berettom, više se nije vraćao u Zaprešić. Noćima se vozio tramvajem iz straha da se ne smrze. Nekoliko dana prije htio se ubiti. Kupio si je noćić u Kauflandu i porezao lijevo zapešće. Ali, imao je tvrdu kožu. Kad su ga lani u prosincu zbog pištolja pritvorili, u zatvoru je dobio tetanus.
- Pomišljao sam da se ubijem. Stavljao sam pištolj u usta, ali svaki me put uhvatio silan strah. Prislonio sam ga i na sljepoočnicu, ali sam pomislio da bih mogao preživjeti i ostati invalid. Osjećao sam da ću umrijeti od gladi. Danju sam se grijao vozeći se u tramvaju, a noću sam spavao u napuštenoj staji. Prao sam se na pumpi na groblju. Imao sam samo hlače, dolčevitu, majicu i jaknu. U istoj sam robi spavao i šetao gradom - ispričao je Šlogar o vremenu neposredno prije ubojstva Ivane Hodak.
Kad je u prosincu prošle godine, nakon što je uhićen s pištoljem, završio u zatvoru na 13 dana, nakon dugo vremena imao je “sređen“ život . Redovito se brijao, uglavnom je ležao, redovno jeo, oporavio se. Dobio je nešto čiste odjeće od ostalih pritvorenika. Kad je izišao na slobodu, opet je nastavio po starom. Danju se vozio tramvajem, spavao je u istoj prostoriji u kojoj je obavljao i nuždu.
- Da me nisu uhitili, ionako više ne bih bio živ. Preživio bih još koji mjesec. Umro bih od gladi ili bolesti. Noge su mi bile natekle, prsti promrzli - požalio se psihijatrima. Da je imao ozebline potvrdila je i liječnička dokumentacija.
To su bile najsvježije traume. No, prema onome što je Šlogar rekao psihijatrima, njegove su traume počele još od djetinjstva. Oca nikad nije upoznao. Prisjetio se da mu je majka rekla da ga je, dok je bio mali, htjela baciti u Savu jer je otac nije htio oženiti. Očuha je zapamtio po tome što ga je često vrijeđao, govorio mu je da je neradnik, a nije mu se suprotstavljao jer ga se bojao.
- Galama me ubila - rekao je. Prolazile su godine, bila je 1988. Očuh je došao iz crkve, počeo je vikati čim je ušao u stan. Pozlilo mu je i za dva dana je umro u bolnici. Dok je bio dječak, Mladen Šlogar po cijele je dane gledao kako prolaze vlakovi. Iz djetinjstva mu se još urezala u pamćenje smrt Antonije, djevojčice iz razreda. Pokosila ju je leukemija.- Bojal sam se da ne dobijem leukemiju, gledal sam si boju ispod očiju za koju su rekli da to govori o bolesti. Poslije sam čuo da je jedna žena dobila kvrgu na leđima pa sam stalno gledal svoja leđa. Stalno sam bil mršav i htel sam to popravit - rekao je. Mislio je da je vrag došao po svoje i da će umrijeti od karcinoma pluća.
Prije dvadeset godina boljela ga je peta. Pedikerka mu je, kad je vidjela promjene na koži, savjetovala da ode doktoru, ali nije otišao. Bojao se pregleda. Zbog proširenih vena na nogama predlagali su mu operaciju, ali nije otišao zbog straha od ishoda. Cijeli život imao je problema sa zubima, pa se bojao da će mu svi poispadati. Popravljati ih nije mogao. Nije imao novca, a ni zdravstveno osiguranje. U zadnje vrijeme bojao se i još nekih bolesti.
Seanse zbog vještačenja nisu mu bile prvi susreti s psihijatrima. Prvi put otišao je k psihijatru u 21. godini.
- To je bilo zbog osamljenosti, bil sam ko pustinjak, samo posao i šetnja po gradu! Mislio je da je lošiji od vršnjaka, a psihijatar mu je rekao: ‘Ja ne vidim niš na vama da ste ružni’.
Kasnije, za ratnih godina, svom kolegi psihijatru uputio ga je i dr. Herman Vukušić s kojim je ponekad odigrao tenis. Tvrdio je da mu se dr. Miroslav Buljan unosio u facu jer je znao da je “Kobešćakov čovjek“. Ali, jednom mu je prigodom sredio bolovanje i na tome mu je bio zahvalan. Kad je počeo Domovinski rat, svi su nabavljali oružje. Nabavio ga je i on jer se, kako je rekao, bojao Srba. Bilo ga je strah ratišta, ali zbog proširenih vena nisu ga mobilizirali, no bio je “živčan“. Primijetio je to jedan pukovnik koji je dolazio na tenis i rekao mu da “tako živčan ne bi trebao raditi“.
Psihijatri i psiholozi Šlogarov su psihoprofil složili razgovorajući s njim satima, na temelju medicinske dokumentacije, podataka i spisa, ali i na temelju njegovih crteža, koji su bili dio testiranja ličnosti. Među brojnim karakteristikama je i nizak prag frustracije, da se pretjerano brine o zdravlju, da je hipohondar, bez dubljih emocionalnih doživljaja u odnosu na druge ljude.
Iznudio 230.000 kuna na kartanju
Žila se, kako je navodno rekao psihijatrima, u životu dvaput potukao. Prvi put su ga zapravo istukli neki dečki na Sljemenu kad mu je bilo 17 godina. Kad je radio u jednom knjigovodstvenom servisu, potukao se s kolegom. Nakon toga je dao otkaz i potom dobio posao na Mladosti. Volio je i kartati, a suparnik kojemu je na kartanju uzeo 210.300 kuna tućio ga je za iznudu. Višesatno kartanje, pa i za novac, u kojem je uglavnom dobivao zahvaljujući blefiranju, opuštalo ga je.
Pitanja na kojima je pao Šlogar
Mladen Šlogar doveden je u Heinzlovu 5. veljače ove godine oko 22 sata. Do 2 ujutro 6. veljače trajalo je poligrafsko testiranje u poligrafskom laboratoriju. Korišten je test s kontrolnim pitanjem, kao i testovi vrhunca napetosti. Reakcije na “kritična“ pitanja bile su pozitivne. Iako je na njih odgovorio sa ne, fiziološke reakcije bile su karakteristične za davanje lažnih odgovora. Ta pitanja bila su:
Jeste li do sada iz tog pištolja pucali u neku: ženu?
Jeste li do sada iz tog pištolja pucali u: Zagrebu?
Jeste li iz tog pištolja pucali u Zagrebu na području: centra?
Je li vam poznato da se osoba na koju je pucano iz tog pištolja zove: Ivana?
Suočen s rezultatom testa, poligrafskom ispitivaču priznao je da je ubio Ivanu Hodak. Potom su ga preuzeli kriminalisti.
Žene me nisu šljivile
Psihijatri su zaključili da je u emocionalnim vezama bio nestabilan. Šlogar im je rekao da je kao mladić često odlazio na ples u Vrbik ili Klub Istrana, ali da ga “žene nisu šljivile“. Nije nikad planirao brak i obitelj i tvrdi da mu zbog toga nije žao, a većinu djevojaka upoznao je, kaže, na Mladosti. Jedna povratnica iz Njemačke ga je “nogirala“ kad je u njegovoj osobnoj iskaznici vidjela da ima 42, a ne 35 godina, kako joj je govorio.
DNK i na grickalici za nokte
Osim traga DNK na čahuri jednog od dva ispaljena metka, Šlogarov DNK nađen je na grickalici za nokte. Naime, nađena je kako pridržava ulazna vrata u Hatzovoj 2. Tužiteljica Dunja Pavliček predložila je sucu Zdenku Posavcu rekonstrukciju da bi se ustanovilo je li namjerno zaglavljena ili je odgurnuta ako mu je slučajno ispala pri ulasku u zgradu.
Ponedjeljak, 13.04.2009.
Nalaz psihijatara u Vrapču: Ubojica Ivane Hodaka ne boji se kazne, nego novinara
Plac-majstor s teniskih terena na Mladosti ne brine se hoće li za ubojstvo Ivane Hodak dobiti maksimalnu zatvorsku kaznu od 40 godina. Ona bi za 61-godišnjeg Mladena Šlogara bila doživotni zatvor. Brinu ga novinari, od njih osjeća nelagodu. Zbog novinara bi bio najsretniji da se uopće ne pojavljuje na raspravi. Rekao je to u jednom od sedam razgovora s psiholozima i psihijatrima u Vrapču.
Izvor: Jutarnji.hr

