Polovina osrednjih
Za početak, malo statistike: ocijenjeno je preko dvije tisuće znanstvenih radova, ocjenama od A (izvrsnost) do D (gov... pardon, nezadovoljavajući rad). Ocjene A i B označavaju radove koji su zadovoljili sve kriterije, dok su radovi ocijenjeni ocjenom C podbacili u nekom smislu, i njima će se kresati budžet ili vremenski rokovi. Drugim riječima, radovi koji su dobili ocjenu C “važu” na tezulji i u opasnosti su od ozbiljnih penala. Od radova ocijenjenih sa D – odustaje se.
Raspodjela ocjena intrigantna je - najbolje ocijenjenih je destak posto radova, drugoplasiranih je tridesetak, dok je trećeplasiranih pedesetak posto i, najzad, očajnih projekata još desetak posto.
MZOŠ je ocjenjivao radove prema definiranim kriterijima. Kao laik ne mogu ući u sve finese tog procesa, ali više ili manje osnova priče mi je jasna: znanstveni rad nije moguće mjeriti “štapom i kanapom” – svaki znanstveni rad priča je za sebe i traži razumijevanje i pažljivo proučavanje. Čak i kod egzaktnih stvari u znanosti nije moguće istu metriku primijeniti na sve radove, a stvar postaje još kompliciranija kad uz prirodne dodamo i društvene znanosti.
Kako, onda, mjeriti znanstveni učinak? Može li neznanstvenik mjeriti učinkovitost znanstvenika? Preciznije, može li birokrat mjeriti učinkovitost znanstvenika?
Znanstvenik o znanstveniku
Možda najbolja metoda mjerenja kvalitete nekog znanstvenog rada je tzv. peer-review; drugim riječima, kvalitetu rada fizičara ocjenjuju njegovi kolege fizičari, kvalitetu rada biologa njegovi kolege biolozi, a kvalitetu rada antropologa – naravno, antropolozi. Iako se ovo naizgled čini fantastičnim mjestom za korupciju, pravilno izvedeno (anonimizirano i dano kolegama na drugom kraju svijeta) zapravo garantira najbolje rezultate – jer stručnjak analizira stručni rad i pritom ima potpuno razumijevanje materije koju ocjenjuje. Osim te, druge valjane metode mjerenja uspješnosti su i stručni časopisi i publikacije, te broj citata.
Izvedeno na naopak način, i ovakvo mjerenje postaje farsom. Dakako da i u znanosti, kao i u svim drugim područjima života, postoji više ili manje korupcije. Znanstvenici nisu imuni na korupciju i nepotizam, pa se tako zapošljava rodbinu i prijatelje, supotpisuju znanstveni radovi koji nemaju veze sa područjem znanstvenika koji je u radu sudjelovao minimalno ili uopće nije sudjelovao, falsificira istraživanja, prepisuje magisterije – iako... plagira podatke kako bi se dobio željeni rezultat, koristi znanstvene novake za izradu cjelokupnog rada – kojeg onda valja samo potpisati...
Kalkulatorom po papiru
Kako je mjerio MZOŠ? Je li bila riječ o grupama neovisnih stručnjaka iz regije ili cijelog svijeta, ili je bila riječ o domaćim recenzentima – koji možda poznaju ljude čije radove ocjenjuju? Hrvatska je dovoljno mala da bi se znalo tko na čemu radi, pa je anonimiziranje radova beskorisno. Najzad, je li evaluaciju obavila kakva birokratska komisija, koja je u ruke uzela kalkulator, formule iz pravila za ocjenjivanje, pa krenula u čistu matematiku?
Točnije, u omjere. Možda griješim, no čini mi se kako je evaluacija radova korištenjem omjera poprilično nepravedna, jer u isti koš trpa sve radove, i one velike i skupe, i one male i jednako skupe, kao i one velike, ali relativno jeftine. Pri tome je potpora jedna od važnijih stavki.
Financijski dio projekta ne bi trebao biti tako važan, jer količina novca ne garantira uspješnost projekta.
Kokoške i crne rupe zajedno
Tako je projekt ispitivanja povećanja nosivosti nesilica u pterodaktilićarstvu dodavanjem kalcija u hranu vjerojatno financijski, tehnološki i intelektualno daleko manje zahtjevan od ispitivanja spina poltrona s one strane horizonta događaja srednje masivne crne rupe. Dva vrlo različita istraživanja mjere se istim aršinom. A da bismo stvar dodatno posolili, zamislimo situaciju gdje znanstvenik pterodaktićar dođe na ideju da skupi tvornički proizveden pripravak kalcija može zamijeniti drobljenim ljuskama kokošjih jaja sa obližnje farme i tako uštedjeti 7.500,00kn, što je četvrtina budžeta projekta! I tako po kriterijima projekt biva promaknut u A klasu zbog financijske uštede, dok ekipa fizičara biva premještena u C klasu jer su se usudili angažirati tamo nekog Hawkinga i zbog toga su osjetno probili budžet.
Možda griješim, ali mislim da bi financijski dio priče valjalo apsolutno izbaciti iz evaluacije znanstvenog rada. Financije valja kontrolirati, svakako – zaista nema smisla financirati nekoga tko će sve novce baciti u putovanja svijetom i honorare suradnicima, ali ta priča ima veze s korupcijom, ne sa znanošću. Vrijednost znanstvenom radu mogu dati samo konkretni znanstveni rezultati i njihov značaj.
Odlikaši s jedinicama
No, ima tu još jedna sitnica koja me žulja. Sjećate li se, živimo u poplavi odlikaša, djece koja škole završavaju sa najboljim ocjenama. Zemlja znanja, zaista! Kako je onda moguće da, u zemlji u kojoj polovica osmaša završi školu s odličnim uspjehom, faktički dvije trećine znanstvenih radova bude stavljeno u kažnjeničku kategoriju radova koji nisu zadovoljili kriterije i koje će se: neke ukinuti, nekima smanjiti financiranje?
Ne razumijem, kako je moguće da je svako drugo dijete odlikaš, a ovakvi rezultati? Ne bismo li trebali imati drugačiju statistiku, onu u kojoj je polovica znanstvenih radova ocijenjena najboljom ocjenom? Kakva je ovo diskrepancija – dok smo mali, vrlo smo izvrsni, a kad smo stari, ozbiljni i učeni, odjednom smo ispodprosječni? Je li moguće da s vremenom starimo i naglo oglupljujemo? Zaboga, riječ je o jednom te istom, kontinuiranom sustavu edukacije od malih nogu do titule mr.dr.fr.sci.med.vet.zub.prof. - koji je pod kapom upravo tog ministarstva. Kako je moguće da taj kontinuirani sustav edukacije pokazuje tako ekstremne razlike? Zašto naši mali genijalci vremenom postaju naši nesposobni znanstvenici (sudeći prema ocjenama ministarstva nadležnog i za jedne i za druge)? Je li riječ o neobičnoj koincidenciji, ili je riječ o dubokoj grešci u sustavu?
Ocjene - tajna
I za kraj – malo škole demokracije. MZOŠ je isprva u javnost dao popis u kojem je uz svaki znanstveni projekt stajala i njegova ocjena. Par dana kasnije, nenajavljeno i bez ikakvog komentara, ministarstvo sa svojih Web stranica uklanja taj dokument i postavlja njemu sličan, ali koji ne sadrži ocjene. (dakako, jednom objavljen dokument više nije bilo moguće zaustaviti – original pogledajte ovdje)
Zašto su ocjene projekata odjednom postale tako povjerljiva stvar? Vjerojatno je riječ o osjetljivoj (iako nikako povjerljivoj!) stvari – svatko svakome može vidjeti ocjene. Znanstvenici su sujetna sojta, pa je za očekivati kako će taj popis izazvati jako puno pitanja, pa i žuči od strane znanstvene zajednice; to je dobro, jer će se možda uzburkati koruptivna žabokrečina, pa i pokojeg zaštićenog kurjaka iz šume istjerati.
Građani imaju pravo na potpunu informaciju
No, što to znači građanima? Zapravo, puno. Na stranu činjenicu da mi obični građani nismo kvalificirani suditi o ocjenama MZOŠ-a niti prosuđivati vrijednosti znanstvenih radova, mi smo ti koji te radove finaciramo. Novci koje dijeli MZOŠ ne idu iz džepa ministra Fuchsa niti aparatčika u ministarstvu, to su novci poreznih obveznika. Kao oni koji uistinu financiraju znanstvenike i njihove projekte, građani ove zemlje imaju pravo na potpunu informaciju, a ona uključuje i evaluaciju znanstvenih radova od strane MZOŠ-a sa svim podacima, pa tako i sa ocjenama. I, naravno, očekujemo da MZOŠ kao tijelo kojem je dano povjerenje da u ime građana upravlja tim stvarima – stoji iza svojih ocjena i metodike ocjenjivanja, te da taj stav i rezultate svog posla brani u javnim debatama, ako znanstvenici imaju štogod prigovoriti.
Sakrivanje ocjena od očiju javnosti kakvo se potiho dogodilo ružan je čin MZOŠ-a. Time ministarstvo pokazuje koliko malo drži do građana (čiji je, sjetimo se, sluga a ne gospodar!) i kako nastoji izbjeći javno postavljanje neugodnih pitanja od strane znanstvenika i javnosti. Tako se ne smije raditi i takvu praksu valjalo bi kazniti. A tkogod je u javnost pustio onu prvu verziju dokumenta, namjerno ili slučajno, učinio je jednu malu veliku stvar za demokratsko načelo transparentnosti javne uprave.
P.S. Zemlja znanja...
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
