Ako se vojna operacija zakomplicira, Clintona će optužit da je uprskao stvar od samog početka, ako pobijedi Miloševića, prigovorit će mu da to nije učinjeno dovoljno brzo. Ako, pak, započne pregovore prije Miloševićevoga vojnog poraza, napast će ga da je
Jesu li ministri vanjskih poslova sedam najrazvijenijih zemalja i Rusije (G-8) postigli sporazum kojim će se kosovska kriza riješiti na miran način? Razvijene zemlje (čine jezgru NATO-a) uspjele su nagovoriti Rusiju da pristane na sporazum o Kosovu u kojem se kao prve mjere predviđaju povlačenje srpskih snaga i dolazak stranih trupa. Time se postiže više ciljeva: Srbija je potpuno politički izolirana, Rusi više nisu protivnici NATOu, Moskva je uvučena u igru tako da istodobno može sačuvati obraz (zbog napuštanja Miloševića i njegovih tvrdih stavova), a istodobno obnoviti odnose sa Zapadom.
To nije iznenađujuće jer zbog vrlo teških unutarnjih i financijskih problema, Moskva ne može ući u rizik da bude uvučena u vojni sukob s NATOom zbog Srbije. Miloševićev režim bit će u još težem položaju kada rezolucija skupine G-8 prođe i kroz Vijeće sigurnosti. Tamo Rusija neće praviti probleme (jer je i sama predlagač i sastavljač mirovnih prijedloga), pa će se daljnji diplomatski napori Zapada usmjeriti prema Kini kako bi se spriječio njezin veto.
Treba napomenuti da se u Pekingu protuzapadna retorika zbog napada na Srbiju u zadnje vrijeme vidno stišala. Kina nije u položaju da ozbiljnije pomogne Miloševiću i svi njezini diplomatski protesti svodili su se na stav da su Rusi ti koji će pružiti Beogradu odlučujuću podršku, odnosno (što je ciničnija varijanta iste taktike) da »Srbiju treba braniti do posljednjeg Rusa«.
Ipak, skupina G-8 nije se dogovorila oko vrlo važne stvari - kako će izgledati međunarodne vojne snage na Kosovu koje trebaju provesti mirovni dogovor. Hoće li se NATO kamuflirati pod zastavom UN-a (kao SFOR u BiH) ili će se pronaći neko još kompromisnije rješenje, ovisno je i o Miloševićevoj odluci. On se brzo mora izjasniti prije nego što u Srbiji sve od strateške važnosti ne bude sravnjeno sa zemljom ili nastaviti rat koji će na koncu završiti njegovim vjerojatnim vojnim i političkim porazom, a Srbija bez ijednog mosta, samo s jednom prohodnom cestovnom prometnicom i uskotračnom prugom lokalnog značenja.
U NATO-u zapravo ne postoji jednoglasno jedinstvo. Napetosti između vojnih zapovjednika Saveza i političkih lidera sve su vidljivije. Vojnici već sada upozoravaju da vojna kampanja protiv Srbije mora biti gotova prije zime (jer bi otezanje rata pogodilo stotine tisuća izbjeglica u šatorima), što znači da se vodeći zapadni političari moraju već sada odlučiti hoće li na Kosovo slati kopnene trupe bez postignutog mirovnog ugovora i pristanka Beograda.
U Zaljevskom ratu 1991. sve je bilo jasno; zlo je bio Saddam Hussein i protiv njega su se okrenule (zbog okupacije Kuvajta) gotovo sve arapske zemlje. Amerikanci i Britanci dobili su, uz Europu, bezrezervnu podršku i u Vijeću sigurnosti i u UN-u. Sada čak i među 19 članica NATO-a postoje različita mišljenja i interesi. Ne postoji sloga o tome kakva će biti sudbina mišljenja i interesi, a niti sloga o tome kakva će biti sudbina Slobodana Miloševića i treba li s njime još uopće pregovarati.
U SAD-u Bill Clinton mora voditi računa da u Kongresu ne uživa popularnost kao svojevremeno George Bush, kada je izbacivao Iračane iz Kuvajta. Mnogi kongresmeni još se uvijek ne mogu pomiriti s činjenicom da se Clinton provukao kroz postupak impeachmenta kao kroz iglene uši. Stoga će dio senatora i zastupnika u Predstavničkom domu Kongresa uvijek na nož dočekati i oštro kritizirati američkog predsjednika bez obzira što on poduzeo. Ako se vojna operacija zakomplicira, optužit će ga da je uprskao stvar od samog početka, ako pobijedi Miloševića, prigovorit će mu da to nije učinjeno dovoljno brzo. Ako, pak, započne pregovore prije Miloševićevoga vojnog poraza, napast će ga da je »mlakonja i beskičmenjak« i sl.
Afera oko Monice Lewinsky odavno se već ohladila, ali će Clinton i dalje morati gaziti po njezinim posljedicama praveći s Kongresom (u kojem republikanci imaju većinu) kompromise koje inače ne bi činio. Clinton ničim ne želi ugroziti kandidaturu Ala Gorea, pa će poteze oko Kosova vući pažljivo, misleći više na Kongres nego na Europu i interese kosovskih Albanaca.
U čitavom problemu javlja se i još jedna, gotovo paradoksalna dvojba što s Oslobodilačkom vojskom Kosova (OVK)? Pažljivo čitanje novog mirovnog sporazuma skupine G-8 pokazuje da Kosovo i dalje ostaje u Jugoslaviji, a da će Vojska Jugoslavije i nadalje na albansko-jugoslavenskoj granici imati svoje graničare. Isto tako, za razoružanje OVK nisu samo Rusi nego i vrlo važne članice NATOa koje sačinjavaju skupinu G-8.
Analiza situacije na terenu širom Kosova pokazuje da Vojska Jugoslavije i dalje drži svoje položaje, poduzima intenzivne mjere maskiranja i sakrivanja - teška tehnika i ljudstvo i nadalje se raspršuje po prostoru bez većih koncentracija koje bi NATOovo zrakoplovstvo lako uočilo i uništilo. OVK još uvijek nije vojna snaga koju bi Srbi respektirali, a Zapad poštivao. Službeni status OVK u NATOu i dalje je niži od primjerice savezničke pozicije koju je u odnosu na Britance i Amerikance uživao francuski Pokret otpora u Drugom svjetskom ratu.
Zato je Slobodan Milošević i poduzeo svoju novu ofenzivu šarmiranja Zapada, puštajući Ibrahima Rugovu da s obitelji otputuje u Rim. Tamo su ga talijanski političari (ali i europski) dočekali širokih ruku. Dodijeljena mu je luksuzna vila i državnički tretman, te su poduzete neviđeno rigorozne sigurnosne mjere. Ponuđen mu je politički azil, čak i talijansko državljanstvo i kandidatura za Europski parlament. To su jasni znakovi da će europske članice NATO-a i ubuduće gurati Rugovu kao protutežu Oslobodilačkoj vojsci Kosova i Hashimu Thaqiju koji slovi kao »američki čovjek«.
Milošević je oduvijek bio pokeraški majstor samo u jednom - on se iz jednog sukoba (gubitka) izvuče tako što će izazvati drugi. Puštajući iznenada Ibrahima Rugovu (kojeg je u kućnom pritvoru prisilio na kompromitantnu kolaboraciju), Slobodan Milošević želi otvoriti nove pregovaračke kanale sa Zapadom (preko Italije i Rugove), te produbiti jaz među samim Albancima. Ako se Ibrahim Rugova ponovno politički uzdigne, u toj brzopoteznoj partiji šaha on će biti figura koja će podupirati ambicije Bujara Bukoshija (raniji kosovski premijer koji živi u Njemačkoj i uživa podršku tamošnjeg političkog establishmenta i dijela Albanaca) protiv sadašnjega formalnog premijera privremene kosovske vlade Hashima Thaqija - »Zmije« (ratni nadimak iz redova OVK).
Dakle, čitava priča i njezin rasplet nisu nimalo jednostavni. Ipak, na Kosovu i u Srbiji još nema ništa novog. NATO će i ovog vikenda, ali i idućeg tjedna nastaviti svoju dvostruku taktiku: red žestokih bombardiranja i red diplomatskih prestrojavanja i zbunjujućih mirovnih inicijativa.
