ZAGREB – Iako se to javno još ne želi priznati, u NATO-u su ozbiljno zabrinuti zbog mogućnosti izbijanja albansko-makedonskog sukoba koji bi mogao zahvatiti gotovo sve zemlje u regiji.
Brojne obavještajne informacije koje ovih dana stižu iz Makedonije govore da je dio Albanaca (i prije povezan s OVKom) odlučio radikalizirati svoje političke pozicije koristeći i oružje kao sredstvo kojim se može doći do cilja. Taj cilj za analitičare u NATO-u još nije jasan: je li to želja da se stvori Velika Albanija ili možda čak i Veliko Kosovo (obuhvatilo bi i južnu Srbiju, zapadnu Makedoniju i dio Crne Gore).
Za NATO, Makedonija je važna (važnija i od juga Srbije), jer svi glavni opskrbni pravci o kojima KFOR ovisi na Kosovu idu preko makedonskog teritorija, uključujući područja gdje su Albanci izrazita većina. No, na taj pravac računa i tzv. Oslobodilačka vojska Preševa, Bujanovca i Medveđe (glavna baza je u selu Velikom Trnovcu, koje ima 10.000 stanovnika). Albanci gerilci u Preševskoj dolini dobivaju oružje, hranu i streljivo ne samo iz Prizrena i Gnjilana nego i iz Makedonije, gdje se na više mjesta nastanjenih Albancima već osnovaju oružani odredi koji po opremi podsjećaju na izvorni OVK (Oslobodilačku vojsku Kosova - albanska kratica UCK).
Zadnjih mjeseci, albanska organizirana gerila na Kosovu, u južnoj Srbiji i zapadnoj Makedoniji znatno je poboljšala svoj logistički lanac, najviše zahvaljujući mekanoj policijskoj tehnici koju je primjenjivao upravo KFOR. Slabo ometani dotok oružja omogućio je da se u Preševskoj dolini okupi mnogo veći broj dobrovoljaca, nego se očekivalo i u stožerima KFOR-a i u Beogradu. Na taktičkom planu, zapovjednici KFOR-a i planeri NATO-a u Bruxellesu susreću se s teškim problemom: kako kontrolirati demilitarizirane zone i kako ih stvarno demilitarizirati. U svim varijantama i scenarijima, uska suradnja s makedonskim graničarima i vojnicima dolazi u obzir. Novim srpskim vlastima albanski radikalizam i krvave terorističke akcije (među kojima su napadi na srpske civilne autobuse doista grozan zločin) izuzetno odgovaraju, jer time Koštunica na Zapadu kupuje novi imidž Srbije: umjesto brutalnog agresora, Srbi odjednom postaju jedine žrtve. Vojne akcije albanske gerile koriste i Beogradu i službenom Skopju. Koštunica računa da će zauzvrat što s uzde ne pušta vojsku dobiti nagradu na područjima koja su Beogradu važnija (krediti, dogovor s Haagom, obnova Srbije, itd).
Naime, srpski generali koje je postavio Milošević i dalje su aktualni. Oni bi najradije u dva dana pregazili cijelu južnu Srbiju, gdje su Albanci većina, te sami preuzeli nadzor u demilitariziranoj zoni.
Vojna suzdržanost Srbije sasvim je proračunata i želi u NATO-u, osobito kod Amerikanaca, polučiti maksimalne dobitke pri čemu se igra i na kartu da je srpska vojska "prirodan partner" Zapada u postojećim okolnostima. Vojna prestrojavanja u redovima Albanaca u neku ruku koriste i makedonskim vlastima. To je idealna prilika da Skopje potpunoi naoruža svoju vojsku i prilagodi je zapadnim standardima. Makedonci znaju koliko sada vrijede KFOR-u i logika da će Washington i Bruxelles snažno pritisnuti albanske radikalne elemente može se održati. Ipak, računica da će se upravo NATO fizički suprostaviti albanskoj pobuni u Makedoniji može biti i pogrešna, jer će Zapad nastojati da probleme na terenu rješava i smiruje prije svega makedonska policija, a na granicama vojska.
U tom lancu nije zaobiđena ni Bugarska.
Budući da dio pripadnika OVK-a nakon što više mjeseci provedu u "operativnim zonama" u južnoj Srbiji i Makedoniji odlazi na odmor (oporavak) u Bugarsku (u hotele na Crnome moru i Sofiji), i Beograd i Skopje će nastojati pridobiti bugarsku službenu politiku za svoje interese.
Za NATO i američke strateške interese, još je važnije kako očuvati umjerene Albance na Kosovu tako da ni Bruxelles niti KFOR (Washington još manje) neće podgrijavati antialbansko raspoloženje.
U cjelokupnom odnosu snaga ključni faktor je Makedonija i njezina stabilnost.
Želi li se kriza držati pod kontrolom, bitku za Makedoniju valja voditi na diplomatsko-politički, a ne na vojni način.
