Danijela Stanojević Majerić
Svoju inspiraciju za poigravanje s navedenim autorica pronalazi u svojem svakodnevnom životnom iskustvu: već niz godina radi za redakcije nekoliko kulturnih emisija HRT-a, a okušala se i na komercijalnim projektima poput Big Brothera. Davne 2001. osvojila je prvu nagradu na FAKovom natječaju za najbolju kratku priču, a pri promociji ove knjige služi se nekonvencionalnim metodama interakcije s publikom, koketirajući s performansom.
Pasionirani čitatelji Monitor.hr-a prepoznat će je kao autoricu kolumni Vaša Estera koju je objavljivala na ovim stranicama 2001. godine.
Nauči psa trikovima u Francuskoj je pak prepoznata kao knjiga koja nosi novi pogled na suvremeno društvo! No to nije sve: naime, uvidom u ideju i rukopise, UNESCO je odlučio subvencionirati rad Danijele Stanojević Majerić na novoj knjizi Kako ubiti svekrvu?.
Mladu književnicu tako će primiti u CAMAC, Marnay sur Seine na period do 4 mjeseca.
Nažalost, spomenuti projekt može uspjeti samo ukoliko knjiga Nauči psa trikovima bude prodana u 500 primjeraka. Samo tako autorica će sakupiti novac za odlazak u Francusku. Kako možete pomoći? Tako da kupite knjigu Nauči psa trikovima, koja će će u najkraćem mogućem roku osvanuti na vašoj kućnoj adresi.
Kritika knjige
Lidija Vukčević: Scene iza scene
Zanimljivo je kako su svi tekstovi onespokojavajući, bez obzira na svoju temu i prpošnost protagonista, no autoričin je odnos prema likovima nesmiljen. Riječ je o žestokoj prozi koja dovodi u pitanje naše vrijeme i koja je u suštini subverzivna, ja je vidim kao posljedicu i kao negativnu utopiju '68. Tekst sliči i skici i nizu krokija pisanih za novine ili kao shema za kratke filmove, dokumentarac, spot, dominiraju turobne gradske slike, urbani pejzaži, jakih ekspresivnih dijaloških iskaza. Zapanjujuće je kako je autorica oslobodila svoje priče svake sentimentalnosti, osjećajnosti, nesmiljeno je stroga u tome. Njezine priče su posljedica doživljaja, a ne događaja. Svi su oni u nekom smislu suvišni ljudi, lišnjije ljudje, koji se kreću bez smisla i zapleta u situacijama koje nisu izabrali, oni padaju u situacije, bez motiva i smisla. Ovo je pokušaj radikaliziranja književnog pisma, opstrukcija svijeta riječima, ne djelom. Donekle djeluje Houllbecqueovskim pražnjenjima viška uvida, no na ženskiji način. Bez cenzure, izravni govor, narodni erotski rječnik, no to smo već imali u zbirci Crveni ban, Vuka Stefana Karadžića što može privući mlađe čitatelje. Ovo je proza pisana bez potrebe za dopadanjem, bez obzira na strogoću kazivanja, jednostavnost oblikovanja, sva je proza natopljena erotskom tenzijom, iako je možda riječ pseudorealističkoj pozadini. Globalizirani likovi nemaju neki signum u kojem bi bili prepoznatljivi, bez jastva su i skoro bez identiteta, ipak dospijevaju do univerzalizacije. Ipak, zašto je ova proza svemu navedenom uprkos, tako pitka i čitka? Čemu se teško odvajamo od njenih kratkih rečenica, minimalizma iskaza? Upravo zbog svih navedenih osobina, ona se pojavljuje kao ugodno resko olakšanje nakon estetizirajuće ili krajnje naturalističke muške suvremene hrvatske proze. Započinje apsurdnom pričom iz televizijskog miljea, iz produkcije, a završava pričom Nedjeljno sranje, koja je ovdje ne samo metafora malograđanskog života nego rekli bismo i dug francuskoj jezičnoj – subkulturnoj situaciji, gdje je sve merde: u tom znaku koji je demistificirajući-svatko će se prepoznati! Svaka priča je na rubu frke, frkovitosti i to je ono što je generacija najmlađih pisaca baštinila iz rata kao stanovito emocionalno zaleđivanje, zamrznutost kao otpor užasu. Erotizam i pripovijest o nuždi u funkciji su društvene ironije i u tom pogledu ova je knjiga ironija našeg vremena. Pohvale u smislu minimalističkog iskaza, nijedna priča ne prelazi rub od 5-6 autorskih kartica teksta, rečenice su dobro potkresane u svojoj jednostavnosti, sviđa mi se ideja o nebrizi za stilizacijom, pohvala unutarnjem humoru svake priče.
