Preciznije, zbog obećanja nakladnika nastavnicima da će, prihvate li upravo njihove udžbenike, na poklon oni ili škola dobiti računala, skutere, novac... Koliko je ta nezakonita aktivnost uzela maha pokazuje i činjenica da je jedna izdavačka kuća već urgirala poništenje natječaja za odabir udžbenika, očito nemoćna boriti se protiv financijski jače i korupcijski spremnije konkurencije.
Problematika školskih udžbenika kompleksna je, a ova afera samo je finalna, najtransparentnija posljedica sustava koji je koncipiran tako da zbog njega trpe svi koji u njemu sudjeluju: školska djeca, nastavnici, roditelji, autori i najzad, sama država. Jedini koji od te priče imaju koristi su – nakladnici.
Divlji zapad
Prije svega, valja se zapitati čija je pametna ideja bila “liberalizirati” tržište školskih udžbenika? Ništa loše u deregulaciji i liberalizaciji, ali kao i sve drugo kod nas, ona je napravljena potpuno suludo, prepuštanjem potpune kontrole nezasitnom neoliberalnom kapitalizmu domaćeg tipa. Dapače, kao da je liberalizacija i učinjena sa ciljem opće dobrobiti nakladnika: država je zadržala tek minimalnu količinu kontrole, dovoljnu jedino da ne dozvoli nakladnicima zatrpavanje udžbenika jeftinim i neprovjerenim smećem. I to je otprilike sve što država kontrolira: kvalitetu nastavnog materijala.
Ostatak priče je divlji zapad: manjak regulacije i prepuštanje školama odluke koje će udžbenike koristiti dovelo je ne do željenog cilja deregulacije: kvalitetenijeg i jeftinijeg školovanja, već do posvemašnje zbrke i kakofonije u obrazovnom sustavu.
Zaista, nije dobro kada država propisuje jedan jedini udžbenik jednog jedinog nakladnika, ali jednako je pogubno, pa čak i gore kada dvije škole u istom gradu koriste svaka svoj udžbenik za određeni predmet.
Time se gubi kohezijska moć ujednačenog obrazovnog sustava i stvara posve nepotrebna različitost u obrazovanosti djece ovisno o školi koju pohađaju. Imam za to i jedan posve realan obiteljski primjer: djevojčica koja je sve razrede prolazila sa ocjenama odličan i povremeno vrlo dobar. No, obitelj je preselila na drugi kraj grada i djevojčica je na polugodištu promjenila školu. Odjednom se pojavila teškoća: nova škola koristi druge udžbenike, a oni se u nekim stvarima razlikuju. Nova sredina od novopridošlice očekuje znanje kakvo su u prošlom polugodištu usvojili starosjedioci, i tu nastaje problem – njeno znanje ima rupe. Ne mnogo, ali sasvim dovoljno da na neka pitanja ne zna odgovore.
Isti grad, različiti udžbenici - različito znanje
Posljedično odlična učenica odjednom dobiva posve prosječne, pa i ispodprosječne ocjene. U tome joj nimalo ne pomaže učiteljica koja ne prihvaća realnost djeteta koje je u drugoj školi, od druge učiteljice, dobivalo puno bolje ocjene. Niti se priznaje ono drugo znanje stečeno u staroj školi, niti se uvažava činjenica da djevojčica treba uz znanje iz novog polugodišta paralelno usvajati i neka “propuštena” znanja iz prošlog. Ne treba razumjeti preopterećenost djeteta, niti mu pomoći u “dostizanju” druge djece.
Ne, važno je samo ovo znanje, ove škole, iz ovog udžbenika. Ako ga dijete nije savladalo, znači da dijete nije dobro! Božesačuvaj da nešto ne valja sa nastavnim procesom ili da prema djetetu pokažemo malo razumjevanja!
Iako postoji nekakvo mjerilo po kojem država diktira udžbenike, nikad neće biti moguće postići identičnost nastavnog sadržaja u oba udžbenika. Nekakva fleksibilnost nastavničkog kadra mogla bi dobro liječiti taj problem, no koliko je nastavnika spremno djetetu koje dođe iz druge škole dati priliku da usvoji razliku znanja?
To zahtjeva dodatno vrijeme, dodatni napor i nešto više posvećenosti tom djetetu; hoće li si nastavnik to dozvoliti?
Različiti udžbenici ne služe poboljšanju kvalitete niti kvantitete znanja u nekoj generaciji. Oni doprinose kofuziji, predstavljaju dodatni teret učenicima koji prelaze iz škole u školu i ultimativno otežavaju razmjenu znanja između škola (iako je ideja vjerojatno bila drugačija).
Liberalizacija dovela do povećanja korupcije
Liberalizacija tržišta školskih udžbenika i spuštanje odgovornosti na nivo škole dovela je i do povećanja korupcije. Predstavnici izdavača putuju po školama i poput Nečastivog pokušavaju slatkim riječima i obećanjima sjaja i slave obrlatiti odgovorne ljude neka izaberu baš njihove knjige koje su, eto, najbolje i najkvalitetnije, a posve slučajno uz njih ide i kakav laptop na kućnu adresu.
Pogledajmo dobru stranu ove priče: skandal koji se događa konačno je razotkrio proces koji se događao desetljećima, i koji je bio prisutan i u ondašnjoj državi. Razlika je samo u tome što se cilj korupcije mijenja, pa izdavači više ne idu kod savjetnika ministra i anonimnih ali potpisno važnih referenata koji odlučuju o sudbini udžbenika, niti se više podmićuju politički nerasti.
Sad se podmićuju ravnatelji i učitelji.
Oh, problema za Nečastivog u službi izdavača: dok je podmititi sekretara/ministra bilo relativno jednostavno, pa su se i pravila igre znala – pobjeđuje onaj tko ponudi najviše, sad je nastao problem: gomila, ali gomila njih za podmititi!
“Ljudi moji, pa tko će to sve podmititi”, misli se Nečastivi na zadatku uvaljivanja udžbenika u što veći broj škola. ”Ministar bi se zadovoljio sa pedesetak tisuća, ovdje imam njih tisuću koje sigurno ne mogu podmiriti svakog sa pedeset!”
Promjena kurjake iz šume istjerala
Pa ipak, tržište je vrijedno: petsto milijuna kuna. To je skoro sedamdeset milijuna eura. Dakle, isplati se svakome ravnatelju pojedinačno ponuditi kakav laptop ili skuter koji košta niti tisuću eura.
“Ma, k meni (Nečastivom) sve, valja ih podmititi i sa tisuću, ma dvije tisuće eura! Ma, može i farbanje škole, Ja ih nosio! Svake godine petsto milijuna kuna, ma vratit će se uloženo više nego višestruko!”
Što mislite, je li promjena sulude ideje o novom udžbeniku svake godine pomogla ili odmogla cijeloj situaciji? Klincima i njihovim roditeljima svakako jest – konačno će mlađe dijete moći dobiti knjige starijeg (ako ne promjene školu), a i učiteljima će biti lakše prilagođavati svoj program svake prijestupne, umjesto svake godine. No, u slučaju korupcije – iznenađenje – i tu je pomogla! Da se kurjaci iz šume istjeraju.
Sve što se ove godine utanači u svijetu udžbenika važit će slijedeće četiri godine. To znači da Nečastivi mora djelovati sad, odmah i što je moguće intenzivnije, kako bi svom nakladniku osigurao što jaču poziciju na tržištu, jer se ona neće mijenjati slijedeće četiri godine, pa makar sjekire padale.
To su četiri godine sigurnog profita, za to valja obećati i ruku i nogu, ako treba i litru krvi, samo da se osvoji što veći postotak tog lijepog tržišta, jer nakon toga slijede tri mirne godine sa rukama u (punim) džepovima.
I to je, uvjeren sam, razlog zašto je stvar pukla ovako javno. Nečastivi, više njih, više ne mogu u tajnosti kabineta ili kakvog ureda piti kavu i dogovarati detalje, niti mogu stvarati “odnos sa klijentom”. Za njih je nastupilo sad i odmah, vrlo kratak rok u kojem moraju zauzeti pozicije na tržištu jer će one važiti četiri godine. U panici, Nečastivi nije mogao obraćati pozornost sa kakvom sve dušom razgovara, pa je naletio na nekoliko onih nezgodnih, dobrih duša koje su ga razotkrile.
U ovoj se državi Nečastivi osjeća sasvim udobno
I tako, bilo je dovoljno Nečastivom naići na jednu poštenu osobu da njegova rabota izađe na svjetlo dana. Hoće li biti kažnjen? Neću ništa prognozirati – u ovoj se državi Nečastivi osjeća sasvim udobno.
Ima li načina promjeniti ovu priču? Jasno je da čvrst stisak države i potpuna kontrola nastavnog materijala nisu dobre stvari, no i ovakav divlji zapad kakav se stvorio liberalizacijom našeg strateškog resursa – obrazovanja, nikako nije dobar. Usudio bih se reći i kako je puno gori.
Teško je naći pravilan put, no pustimo mašti na volju i pretpostavimo ovakav scenarij: svaki predmet može imati dva ili najviše tri udžbenika, a svaka regija (grad ili još bolje županija) u konsenzusu njenih nastavnika definira jedan jedini udžbenik koji važi za tu županiju. Važno je da udžbenik izabere struka, a jednako je važno da sve škole u županiji imaju isti program. Time se smanjuje konfuzija u regiji, a zadržava se pluralizam procesa edukacije, samo na većoj razini. Također, ovako se smanjuju i troškovi organizacije, operativni troškovi obrazovanja i cijena udžbenika.
Država, s druge strane, čeka izbore županija. Jednom kad je izbor udžbenika definiran, država čini dosad neviđen poduzetnički potez: Republika Hrvatska sa autorima biranih udžbenika dogovara autorska prava i druge sitnice, potpuno nevezano uz izdavače koji na red dolaze tek u slijedećem koraku: država raspisuje godišnje tendere na nivou županija za tiskanje udžbenika i opskrbu škola istima. Na tendere javljaju se nakladnici i tiskare, a onaj tko da najbolju ponudu (ne nužno najjeftiniju, ali neka o tome sudi struka) dobiva pravo tiskanja i distribucije udžbenika za jednu ili više županija.
Kontrola nad strateškim resursom zemlje
Time se problem korupcije poprilično elegantno smanjuje, a kontrola nad (ponovit ću) strateškim resursom ove zemlje – obrazovanjem – vraća se u ruke države. Država pritom može biti i poprilično benevolentna, pa autore udžbenika nagraditi većim tantijemima nego što ih sad dobivaju od nakladnika, što bi rezultiralo tržišnom utakmicom u kojoj bi autori nastojali napraviti što je moguće kvalitetnija djela kako bi dobili što više tržišnog kolača, time i tantijema.
Jedini relativni gubitnici u toj priči su nakladnici, oni koji sad najviše zarađuju. Njihova uloga svela bi se tek na posrednike, one koji udžbenik tiskaju, distribuiraju i prodaju. No, niti to nije mala stvar, i tu se krije lijepa zarada. Pitajte samo vlasnike tiskara što misle o ovakvom modelu koji bi i njima omogućio ravnopravno natjecanje sa izdavačkim kućama.
Je li takav model moguć? Je li realan, je li izvediv? Bi li zaista otjerao Nečastivog?
Poštovani čitatelju, molit ću tvoj komentar.
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
