ZAGREB – Književnik NedjeljkoFabrio poslao je otvoreno pismo Društvu hrvatskih književnika i Društvu hrvatskih pisaca u osnivanju, koje objavljujemo u cijelosti.
"Urušavanje Društva hrvatskih književnika sada je neminovna činjenica: u posvemašnjoj svojoj amorfnosti i lunatizmu baš kada je trebala donositi odlučne zaštitne mjere u slučajevima nemilih i sve učestalijih povreda ljudskih, staleških i građanskih prava svojih članova, Uprava Društva hrvatskih književnika sada jedino može gledati kako je iz dana u dan napušta sve veći i veći broj pisaca od imena i ugleda.
Slom Društva hrvatskih književnika podnosim teško: njegovim sam članom od 1963. godine, a razdoblje tijekom koga mu bijah u tri uzastopna mandata na čelu (1989-1994), zajedno s kolegama iz Upravnoga odbora što su u tadašnjoj književnosti bili najblistavijega pera i ljudske neporočnosti, iako u najtežim godinama suvremene naše povijesti, po općem je sudu stranica iz anala na kojoj smo, zajednički, ispisali vremenski prvu narodnu nezavisnost, političku višestranačnost i demokraciju zapadnoga modela, kao i prvi proglasili pravo na nikad više sputani osobni beletristički artizam.
Takvo Društvo hrvatskih književnika više ne postoji. Ali ima nešto još i gore od toga: odlaskom velikoga broja pisaca iz njegovih redova (a kraj ostavkama još se ne vidi), ona struja u Društvu hrvatskih književnika koja je svojim ponašanjem malo-pomalo prouzročila raskol sada ostaje predominantnim ideološkim koncentratom. Naime, teoriji i praksi svjetonazora 'krvi i tla', jer o tome je riječ, više ne mogu nauditi one stotine anonimnih članova Društva hrvatskih književnika koje u njemu doživotno ostaju jer njihovo je bilo jedino to da tamo tavore, pa će stoga odsada pročišćeno Društvo hrvatskih književnika biti reprezentatom spomenute ideologije in optima forma.
Kad bih ostao u takvom društvu, i u Društvu hrvatskih književnika takvoga etičko-političkoga usmjerenja, iznevjerio bih vlastito multikulturalno, koncilijantno i elitističko biće.
Ali, to ipak ne uvjetuje i moj automatski prelazak iz Društva hrvatskih književnika u buduće Hrvatsko društvo pisaca.
Priječi me u tome iskustvo godina što sam ih proveo u domaćoj povijesti podjednako i kao suputnik glasovite generacije domovinskih autsajdera i kao pisac koji je svojim djelom i njegovim prijemom u Europi uvjerio tamošnje mjerodavne literarne krugove kako povijest nije učiteljica života, nego naprotiv jalovost, ludilo i smrt.
Naime, Hrvatsko društvo pisaca, iako službeno još ne postoji, već je u situaciji koju otprije pamtimo i koju smo jedva nekako odbolovali. Drugu pak predominantnu boju daju budućem Društvu hrvatskih pisaca oni njegovi članovi koji, u sklopu suvremene volje da se Kultura nađe unutar subkulture, podcjenjuju poslanje i zanat Književnosti, posebice kad je posrijedi baš Marulićevo naslijeđe.
Istupam iz Društva hrvatskih književnika i ne pristupam Hrvatskom društvu pisaca.
Nedjeljko Fabrio" (Komiža, Dani Ranka Marinkovića, subota, 14. rujna 2002.)
