A onda, kao ptica-rugalica, u javnosti se ukazao guverner Željko Rohatinski, još mračniji no prije.
Jučer je, naime, guverner u Saboru opet elaborirao strahotnu perspektivu života u Hrvatskoj, izazvanu državnom potrošnjom kroz plansko stvaranje poslovne i socijalne ovisnosti o proračunu. Danas je nacija u još većoj depresiji, da tako kažemo, još manje likvidna nego prekjučer. Ipak, nije Rohatinski kriv za kolektivni očaj nakon njegovoga ekspozea. Njegov pesimizam samo je još jače istaknuo besmislenost Šukerovih utjeha: ni redovite mirovine, očito, neće potrajati. Recesija je začeta u javnoj blagajni, pa se infekcijski širi i spušta točno onim putovima koji su proteklih godina trasirani kao jedini mogući način poslovanja, zarade i bogaćenja. Da bi dostigla masivne razmjere, treba joj neko vrijeme.
Kako će krizno stanje proći kad se ništa ne pokreće?
Rohatinski je govorio o izgubljenom vremenu. Znači da Vlada još uvijek ništa nije učinila da proces zaustavi prije konačne propasti, a kamo li da je našla ekonomsku alternativnu. Do sada smo čuli samo jednu političku preporuku: primiriti se, trpjeti i čekati da sve prođe. Ali kada će proći, što će to proći u kritičnome stanju, koje je naprosto stanje, pa se ne kreće i ništa ne pokreće?
Za razliku od dominantnih uvjerenja da je ekonomija osnova nacije i države, opipljiva realnost je izokrenuta: ekonomska katastrofa je posljedica nakaradne političke prakse koja je sustavno ubijala svaku jaču aktivnost mimo političkoga blagoslova. I te kako su bile efikasne „institucije sistema“, njihovi porezni, inspekcijski mehanizmi gdje god se pojavila kakva gospodarska inicijativa bez političke kalkulacije, uz aljkavost prema politički podobnom kapitalu.
To je besmislenije trošenje vremena na anti-recesijske mjere koje se svode na novu kombinaciju porezno-upravnih zahvata. S obzirom na iste političare i njihov zabetonirani interes, opet nas čekaju krupni prešućeni izuzeci, koji vode u daljnju regresiju državnih prihoda. Eto prvoga maloga primjera koji se ogleda u Njavrinih 200 četvornih metara vikendice: za potrebe minimalnoga fiskalnih obračuna registrirana je kao šupa.
Šukeru ne pada na pamet ništa osim burze rada
Sve u svemu Željko Rohatinski svojom je dijagnozom obavio posao za koji je plaćen, ali je nehotice podsjetio da na cijeloj političkoj sceni nema glasa koji bi ljudima rekao što im je činiti dok se oni, političari, izabrani da smisle rješenja, tuku unutar svoga kriznoga stanja. Po toj šutnji znamo: ne vide da je Stanje ekvivalent ekonomskoj nepokretnosti svake vrste, od nelikvidnosti, do nepokretnoga stanovništva, koje se ne da iz rodnih kuća i zavičajnih tvornica, pa se uskoro neće dati ni s burze rada.
Kao poreznička pamet koja na jednoj strani skuplja i zbraja novce, na drugoj – dijeli i oduzima, Šukeru ne može pasti na pamet ništa drugo do li burza rada, uz socijalnu „lemozinu“ za nesposobne i financijski hendikepirane. Pojedinačno gledano, proračunska pomoć je mala; njemu se čini jeftinijom od plaća. I doista, neko vrijeme Šuker će se moći hvaliti kako su izdaci države i poslodavaca smanjeni, dok otpisani radnici redovito primaju svoje naknade. Bit će to nova utjeha o sadašnjem Stanju - sve do novoga proročanstva Željka Rohatinskoga o prevelikim državnim rashodima...
Da se stanovništvo počne brinuti samo za sebe, jer je fizički i intelektualno za to osposobljeno - to baš nikome ne pada na pamet, ni u Vladi, niti u opoziciji. Kakvi trenutačno jesu, ni u Vladi niti u opoziciji nisu, pak, osposobljeni da ohrabre, pobude optimizam i otvore prostor za ekonomska kretanja. Ipak, više vole masovno čučanje uz državnu blagajnu.
