Nema nesretnije figure od bivšeg moćnika

Ivu Sanadera uskoro ćemo moći vidjeti jedino u paleontološkom odjelu prirodoslovnog muzeja, kao čudovište iz mezozoika koje plaši još samo školske ekskurzije iz provincije.

“Ovaj izvrsno očuvani kostur sanaderosaura nađen je u pješčanim stijenama kraj Petrinje”, objašnjavat će vodič zapanjenim mališanima. “Prije stotinu milijuna godina on je bio gospodar našeg planeta, grabežljivac koji je svojim oštrim i dugačkim zubima nemilosrdno trgao pitome, tupe biljoždere.”

Zaista, manje od pola godine da je odstupio s vlasti, gotovo da se više i ne sjećamo da je Sanader vladao. Dok se u korupcijskim aferama mrvi i raspada piramida moći kojom je upravljao državom, bivši premijer sve više blijedi i nestaje. On je bijela, hladna sablast čije se fotografije tiho i neopaženo skidaju sa zidova stranačkih prostorija, a slabići i pikzibneri, koji su nekada prestrašeno padali na koljena pred njim, ulizivački se cerekali njegovim glupim forama ili bar oprezno gledali da ga ne uvrijede, danas se pravednički žeste kako je neodgovorno uništio zemlju.

“Ha! Ha! Je li vidite?! Gledajte šta mu radim!” viču ozareno predsjednički kandidati Primorac i Vidošević, odvažno šutirajući gnjilu političku strvinu.

Antropolozi bi svakako morali svrnuti pažnju na ovaj smiješni plemenski ritual, a vjerojatno bi i zoolozi našli određene sličnosti između ponašanja hadezeovaca i ponašanja gorila nakon što je svrgnut ostarjeli i onemoćali mužjak koji je vodio čopor. Nema zapravo istinitijeg dokaza ispravnosti evolucijske teorije. Promatramo li odnose moći, prepoznajemo atavističke obrasce koji se nisu promijenili od vremena kada su se naši majmunski, dlakavi preci počeli nesigurno uspravljati na stražnje noge.

Civilizacija nam je, istina, donijela neke pristojne običaje, pa su i na Sanaderovu svečanom ispraćaju narikače u suzama ljubile lakirani lijes i očajno zapomagale: “Kuku, Ivo, jabuko naša, šta ćemo jadni bez tebe!”, ali bila je to tek prazna forma, lažljiva predstava, nikoga uistinu više nije bilo briga ni za njega ni za njegovu tobože neprocjenjivu političku ostavštinu i čekao se samo zgodan trenutak da se, jedan po jedan, bezdušno smaknu njegovi štićenici, sve one nadmene neznalice iz uprava javnih poduzeća, koje su se u kadrovske stanove u glavnom gradu uselile s preporukom solinskog župnika. Bum! Tres! Krš! Za šest mjeseci čitava se građevina srušila, a Sanaderovi su pouzdanici vratili ključeve službenih Audija i s otpremninama se vratili u zavičaj, ili našli druge pokrovitelje, poput arhitekta Rošina, koji ugodne i intelektualno poticajne razgovore o ranom Nietzscheu i kasnom Heideggeru sada vodi sa Željkom Kerumom.

Ono što zapanjuje, barem mene, jest brzina kojom je to učinjeno. Sanader i sve što je on značio nestalo je u piljevini, u treptaju, kao trula daščara kad je napadnu termiti. I to nipošto nije usamljen slučaj. U tjednu u kojemu su iz stranačkih prostorija iščezli portreti nekadašnjeg premijera, skromno i bez velikih riječi obilježili smo desetu godišnjicu smrti Franje Tuđmana. Po novinama je izašlo tek nekoliko bljedunjavih i praznih, emocionalno neutralnih prigodnih članaka. Jednom davno pokojnom predsjedniku divlje su klicali ili ga strastveno proklinjali, a danas su i jedni i drugi zamukli. Nekadašnji ga poklonici više ne vole, neprijatelji ga ne mrze, na uspomenu na Tuđmana spustila se posvemašnja ravnodušnost i zaborav. Od njegovih najbližih suradnika, Zlatka Canjuge i Ivića Pašalića, čak ni piljevina nije ostala.

Razmišljam o ovome gledajući plakate i televizijske spotove predsjedničkih kandidata, slušajući njihove polemike i podmetanja, začuđeno prateći čitav grozničavi, iscrpljujući i preskupi predizborni cirkus koji je počeo od bezvrijedne i uzaludne ljudske težnje za vlašću. Zašto bi itko žudio za nečim tako prolaznim?

Istina je da nitko žarkije ne zasja kao političari u zenitu, nikoga se u našem narodu tako ne obožava, nikome se nedostojnije ne ulizuju, nikome tako srčano ne zaklinju, no kada odu, kada se ugase, to je gotovo trenutno. Nema usamljenijih i nesretnijih figura od bivših moćnika, nitko se strašnije od njih ne suočava s besmislom kao oni, kada ih službeni vozač na kraju svega iskrca u pustinji, s rukopisom memoarske knjige koju nitko zdrave pameti ne želi čitati. Političar kada ode važan nam je koliko i lijevi bek Borca iz Travnika u nogometnoj sezoni 1975./76., nekakav Šućro Ušćumlić kojega se sjećaju tek fanatici poput Jurice Pavičića i Ahmeda Burića.

Televizijski spotovi predsjedničkih kandidata ovih se dana izmjenjuju s reklamom za debitantski i vjerojatno jedini album instantne pjevačke zvijezde, pobjednika tinejdžerskog estradnog natjecanja. Psiholozi masovnih medija zabrinuto upozoravaju kako emisije poput “Supertalenta” ili “Hrvatska traži zvijezdu” mogu trajno oštetiti nejaku psihu maloljetnika, koje televizija preko noći učini široko popularnim i za jednako malo vremena ponovno smrvi u prah anonimnosti. No, predizborna kampanja u osnovi nije bitno drugačija, tek što su natjecatelji nešto stariji. I ona je samo još jedno izdanje licencnog showa Hrvatska traži zvijezdu. Imena poput Borisa Mikšića i Vesne Škare Ožbolt za godinu ili dvije značit će nam po prilici koliko i ime s omotnice albuma koji šiparice ovih dana pomamno kupuju na kioscima.

“Kako se zvao onaj nezavisni kandidat na prošlim predsjedničkim izborima?” pitat ćemo se za dvije godine. “Onaj… onaj… ma, znaš ga, jedno je vrijeme bio ministar prosvjete?”

“Bojan Jambrošić?”

“E, taj! Šta je s njim, čovječe? Di je on nestao?”

Zaborav i anonimnost, ruku na srce, kod nekadašnjih moćnika katkad znaju biti i poželjni i korisni. Ivi Sanaderu, na primjer, svakako bi bilo draže da ga manje spominju, jer njegovo ime neki već vide u mediju policijske tjeralice, ali i bez ove ružne prijetnje, žalosna je to priča. Poslije svega što si dobro i plemenito učinio za svoj hrvatski narod, nezahvalno ti okrenu leđa. Gdje si bio - nigdje, što si radio - ništa.