Neostvariva obećanja atraktivnija od ustavnih ovlasti

Prema Ustavu, hrvatski predsjednik ima dovoljno široke ovlasti koji toj funkciji daju veliku važnost u političkom životu, za razliku od predsjednika u većini europskih zemalja, gdje ih se zbog ceremonijalnih ovlasti često uspoređuje s fikusima. Predsjednikova je dužnost brinuti se o redovitom i usklađenom djelovanju državne vlasti i o njenoj stabilnosti, kao vrhovni vojni zapovjednik predsjednik imenuje i razrješuje vojne zapovjednike, a zajedno s Vladom surađuje u oblikovanju i vođenju vanjske politike. Zajedno s Vladom predsjednik surađuje i u usmjeravanju rada obavještajnih službi, raspisuje izbore za Sabor i saziva ga na prvu sjednicu te povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja uživa povjerenje većine zastupnika. Pravo predsjednika je i predlaganje održavanja sjednica Vlade radi razmatranja određenih pitanja te pravo pomilovanja osuđenih osoba i dodjela odlikovanja.

Predsjednik može djelovati i izvan ovlasti dodijeljenih Ustavom u skladu sa svojim neposrednim izbornim legitimitetom i ovisno o tome kakav ugled kao osoba uživa u javnosti te svojim stavovima utjecati na Vladu i ostale političke čimbenike u donošenju odluka iz njihove nadležnosti. U dosadašnjem tijeku izborne kampanje kandidati, međutim, najmanje govore o pitanjima iz ustavne nadležnosti predsjednika te pred birače češće iznose svoje želje i vizije kakva bi Hrvatska trebala biti ili daju bombastična obećanja koja ne bi mogli ispuniti čak ni kada bi bili izabrani. Najdalje je u tome otišao IDS-ov kandidat Damir Kajin koji bi kao predsjednik uhitio pola svojih protukandidata, jer ih smatra lopovima koji su pokrali Hrvatsku. Predsjednik, naravno, nema mogućnosti niti privoditi niti pokretati kaznene postupke, pa bi Kajin, ako bude izabran, nekog od onih koje vidi iza rešetaka mogao tek pomilovati. Milan Bandić svoj je populizam podignuo na višu razinu, pa obilazeći Hrvatsku ne ljubi samo ljude nego i pse, iako oni nemaju pravo glasa, te na sajmovima kupuje kokoši i kuke za sušenje kobasica. U takvom okruženju također obećava uhićenja i najavljuje da će, ako treba, ponovno otvoriti Goli otok. Bandić, međutim, najavljuje i poteze koji su izravno suprotni Ustavu, pa poručuje da kao predsjednik neće dati mandat nikome tko ga ne uvjeri da može postići četiri cilja - posao za radno sposobne građane, besplatno školovanje, poboljšanje položaja umirovljenika i vraćanje dostojanstva braniteljima.

Predsjednik nema ovlasti procjenjivati program budućeg premijera nego samo ustanoviti ima li dovoljnu potporu u Saboru i dati mu mandat, no taj je tehnički posao nedovoljno atraktivan za privlačenje glasova. Bandić se teško može izvući iz gradonačelničke kože, pa Samoborcima, na primjer, obećava obnovu vlaka Samoborčeka, a biračima ništa ne govori o vanjskoj politici, jer zna da mu je to najslabija točka. Pokazao je to u jednom razgovoru u kojem je poručio da bi priznao nezavisnost Južne Abhazije.

Dok Bandić najavljuje otvaranje Golog otoka, Dragan Primorac ipak je blaži, pa kaže da će se u prvoj godini mandata kriminalci iseliti iz Hrvatske ili se dobrovoljno javiti u Remetinec, s molbom da ih se uhiti. I Primorac ustavne ovlasti tumači preširoko, najavljujući da kao predsjednik neće potpisati nijedan zakon ako prije nego je donesen nije izrađena strategija nacionalnih interesa i ako taj zakon nije usklađen s tom nacionalnom strategijom. Predsjednik, naime, nema pravo uskratiti potpis na zakone koje donese Sabor nego jedino može pred Ustavnim sudom pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti. SDP-ov kandidat Ivo Josipović djeluje kao da se kandidira za dužnost glavnog državnog odvjetnika, jer uglavnom govori o problemu korupcije i obračunu s organiziranim kriminalom, iako predsjednik nema provedbene mehanizme u tim područjima, dok Nadan Vidošević obećanjima o razvoju gospodarstva kao da se natječe za još jedan mandat čelnika Hrvatske gospodarske komore. Visoka politika, međutim, djeluje previše dosadno i njome se teško osvaja naklonost birača, a budući da ni velik broj građana ne zna koje su predsjedničke ovlasti, većina kandidata to iskorištava, pa daju obećanja kao da se kandidiraju za nekoliko dužnosti istodobno.

Samo dvoje kandidata ispravno shvaća dužnost predsjednika

Od istaknutijih kandidata, predsjedničku su dužnost čini se najispravnije shvatili kandidat HDZ-a Andrija Hebrang i HNS-ova kandidatkinja Vesna Pusić. Oni jedini na svojim skupovima upozoravaju na činjenicu da će Hrvatska uskoro biti članica EU-a i ističu mogućnosti koje se time otvaraju, posebno spominjući milijarde eura iz europskih fondova koje će Hrvatska moći dobiti ako bude dovoljno spremna privući ih kvalitetnim programima. Kako bi se to ostvarilo, Hebrang najavljuje da će maksimalno koristiti ustavnu mogućnost sazivanja sjednica Vlade na kojima će predlagati rješenja koja će mu osmisliti stručnjaci, dok Vesna Pusić kao predsjednica namjerava biti posebno aktivna u vanjskoj politici, što je područje na kojem se predsjedniku otvaraju velike mogućnosti aktivnog djelovanja.