U noći od petka na subotu čak je i slavni CNN svoju milijunsku armiju gledatelja, očito, krivo informirao. Uz zvučni naslov, i ono obvezatno "live", na ekranu je pisalo "uhićen Milošević", da bi dežurni novinar pročitao vijest kako je policija odvela srpskog diktatora u Palaču pravde.
Vješti CNN-ov snimatelj uspio je snimiti i unutrašnjost policijskog "mercedesa" u kojem je navodno sjedio donedavna moćni Slobo, a nezaustavljivi Reuters je poslao informaciju kako su izvori bliski srbijanskoj Vladi potvrdili da je Milošević uhićen.
Vožd ili lutka?
Zbrka je nastala sat poslije, negdje oko ponoći, kad su svjetske novinske agencije javile da se Milošević vratio u svoju rezidenciju.
Nekako istovremeno srpski premijer Zoran Đinđić je izjavio kako o uhićenju Miloševića ništa ne zna i da upravo gleda "Gladijatora" sa svojim sinom Lukom.
Na fotografijama AP-a snimljen je nasmijani Milošević, a oko njega razdragana svjetina s podignutim rukama. Agencije su još javile kako nije sigurno je li riječ zaista o Miloševiću ili o podmetnutoj lutki.
Nekoliko minuta poslije Milošević se oglasio i na radiju izjavivši kako "pije kafu s drugovima" ne spominjući ni jednom riječju je li bio u međuvremenu odvezen na ispitivanje u Palaču pravde ili je sve bila izmišljotina novinara koji su od ranih večernjih sati, saznavši iz diplomatskih izvora da se nešto sprema, opsjedali Dedinje.
Bilo kako bilo, kraj moćnog čovjeka iz Požarevca očito se bliži. Trinaest godina čelične ruke srpskog Vožda rasplinut će se kao mjehur od sapunice, a Srbi će ga se odreći, silom prilika, istom količinom emotivnog naboja kako su ga i dočekali. Ispred Miloševićeve rezidencije dramatične noći od petka na subotu ostala je samo šačica ljudi, a groteskno uzvikivanje "Srbija, Srbija" više nikoga nije previše uzbuđivalo. Gdje je onaj milijun srpskih glava koje su frenetično dočekale Vožda na Gazimestanu koji je u transu svojim promuklim glasom najavio "kako ni oružane bitke nisu isključene", uz ocjenu da Srbi "ako ne umeju da rade, umeju da se biju".
Srpska posla
U ime tog srpstva započeta je krvava epopeja na tlu bivše Jugoslavije, u kojoj su stradali deseci tisuća ljudi. Miloševićev nacional-socijalizam, upumpavan idejom komunizma 21. stoljeća koji je inspiraciju tražio u ljevičarskom nervu njegove supruge, "profesorke" Mire, pomeo je brojne obitelji, od Slovenije do Makedonije, raselio ljude, nanio zlo koje se na ovom tlu, očito, pojavljuje u pravilnim razmacima od četrdesetak godina.
Po tko zna koji pohod srpskog nacionalizma obuzeo je gotovo sve pore srpskog društva, a na dugačkoj listi neprijatelja Srba našli su se, jednakom strašću mrženi od strane Srba, Albanci, Hrvati, Bošnjaci, nacionalno svjesni Crnogorci. Nije tu nedostajao ni Vatikan, Njemačka, Austrija, da bi kruna svega bila kulminacija mržnje prema Americi. Srpski Vožd spretno je balansirao između nacionalizma, populizma i (nedefiniranog) komunizma, fasciniran vlašću i samo s jednom željom da što dulje ostane neprikosloveni vođa svih Srba "ma gde žive".
Srbi su mu vjerovali i onda kad je gubio ratove, a izgubio ih je sve, osim onoga u BiH, nakon kojeg mu je Zapad omogućio formiranje srpske države, koja će ostati trajna prijetnja stabilnosti u regiji. Srbi su ga podržavali i kada su ostajali bez teritorija, kada se san o Velikoj Srbiji rasplinuo, kad je "otišlo" i Kosovo, a Srbija sve više ličila na "beogradski pašaluk". Srbi su trpili i sankcije, jer su im godile riječi koje je uvjerljivi Slobo trgao iz njihove duše, a koje su se mogle svesti na to da ih "ceo svet mrzi".
Srpska opsjednutost Slobom rezultirala je nacionalnom katastrofom, opustošenom zemljom, općom i moralnom propašću od koje će se buduća Srbija teško oporaviti. Ideja Velike Srbije, od južnih granica s Bugarskom i Grčkom, do Karlobaga ostat će za neka druga, povoljnija vremena, a Slobodan Milošević otići će u povijest, kroz guslarski ep, kao Srbin koji je želio da svi Srbi žive u istoj državi, ali, eto, svijet ih je - po tko zna koji puta - mrzio i nije im to omogućio.
Srbi koji su svoju budućnost uvijek gradili na porazima iz prošlosti, od Kosova do Knina, imat će u Slobinom kraju trajnu inspiraciju za neke buduće nacionalizme, koji će se zasigurno pojaviti i u stoljeću čije prve dane tek živimo.
