No vratimo se na slogan 'Pravde' ili 'Nove pravednosti'. Kritičari govore da je Josipović znao koje su mu ovlasti i prije nego je postao Predsjednik, pa je opet koristio taj termin u svojoj kampanji. Prije svega, Josipović je bio političar bez afere, a kao pravnik zalagao se za pravdu u okviru svog tadašnjeg djelovanja – kao sveučilišni profesor na Pravnom fakultetu, kao SDP-ov saborski zastupnik, kao član odbora za zakonodavstvo, pravosuđe i Ustav, poslovnik i politički sustav, kao član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, kao zastupnik Hrvatske pred međunarodnim sudovima itd.. Ako to nije život u službi pravde, onda što jest? Ako to pak nije dobar start u borbi za pravednije društvo na višem nivou (i teorijski i praktično) u okviru predsjedničkih privilegija i ograničenja, što jest?
U kampanji, Josipović nije obećavao brda i doline, nije davao jamstvene kartice, nije omalovažavao protukandidate, jednostavno je govorio o svom dotadašnjem životu i djelu, te daljnjem zalaganju ako bude izabran za predsjednika. Naravno, u okviru svojih ovlasti. Ako se to zvalo obmanjivanjem građana, onda ne znamo da li kritičari impliciraju da su građani mislili da će im se plaća povećati ili će dobiti posao ili će u trenu profunkcionirati 20 godina uništavan pravni sustav? Jesu li građani možda očekivali da će Predsjednik kao Atlant ponijeti cijeli pravosudni i ekonomski sustav, ponavljam, uništavan u zadnjih 20 godina, na svojim plećima? Da će uvesti čistke u pravosuđe, gdje korupcija cvate od sudaca do najnižih činovnika, do mjere da će sposobni doći na mjesta koja im pripadaju? Ne bi li se odmah govorilo o revanšizmu?
Vrativši se u realnost, 'pravda' i 'nova pravednost' su dug i spor proces, koji zahtijeva čvrstu ruku i puno strpljenja, te naravno usklađeno djelovanje institucija i vlasti, a to zna svaki i prosječno obrazovani građanin. To ne ide preko noći, a pogotovo ne u godinu i pol dana mandata. U okviru Predsjednikovih ovlasti, koje nisu velike, pravda je krenula prvo u odnosu sa zemljama susjedima, priznavanju svih žrtava rata, kulturom dijaloga te politikom mira i tolerancije u regiji, kojom je bio primjer i čelnicima Srbije i BiH. Zar za građane ove zemlje nije najpravednije da konačno krenu naprijed bez pogubnog tereta mržnje i konflikata iz 90-ih?
Svakako da bi svatko volio da zločini iz pretvorbe i privatizacije ne zastarijevaju, da sve malverzacije u tom razdoblju iziđu na vidjelo, da se objavi registar branitelja, da se kazne profiteri, da ne bude Ivo Sanader jedini žrtveni jarac, dok su oni koji su držali vreću danas još uvijek u Saboru... Svi bi to voljeli, a ponajviše mladi, koji zaslužuju šansu da se izbore za svoje mjesto pod suncem i da naprave nešto za svoje društvo, koji zaslužuju da se obrazuju i budu ravnopravnim dijelom suvremene civilizirane Europe, da budu ponosni na svoju zemlju i na način na koji smo izišli jači i pametniji nakon rata, s porukama mira i ljubavi. Nije li upravo Ivo Josipović doprinio boljoj percepciji Hrvatske u Europi i svijetu, nije li upravo on rado viđen gost u SAD-u, Bruxellesu, Njemačkoj, nije li upravo dobio nagradu za mir u Firenci? Sve to kritičarima ne znači ništa, jer bi i drugi političari isto napravili – sigurno bi Nadan Vidošević, koji okolo ustreljuje medvjede i uzurpira 'planinarske domove', bio primjer pravde, miroljubivosti i filantropije, a Milan Bandić bi bio primjer gospodstva i Hrvata kao civiliziranog i časnog Europljanina. A realno, prateći dosadašnju demokratsku praksu u nas, mogli su i oni biti predsjednici.
Ako pogledamo ontološku dimenziju pravde, znamo da je pravedno za čovjeka ono što mu je prirodno za napredak, a što ne šteti nikome već samo doprinosi rastu kako pojedinca tako i društva. Za Hrvate, pravedno bi bilo da imaju vlast i institucije kojima vjeruju, red i mir, kulturnu i duhovnu tradiciju baziranu na ispravnim etičkim i estetskim vrijednostima, te najmanju moguću stopu korupcije i kriminala. S obzirom da ništa od ovoga nisu imali s HDZ-om na vlasti, pravedno bi bilo sve ono što bi i najmanjim korakom vodilo u pravom smjeru. Najmanjim mogućim. Ako netko od kritičara tvrdi da Josipović nije napravio korake u ispravnom smjeru za Hrvatsku, onda im je kritička svijest dovedena u pitanje. Nedvojbeno, Predsjednik nije napravio čuda, koja su možda neki očekivali. Ali je napravio čudo u pogledu mira u regiji, čudo u pogledu kvalificiranog stručnjaka na čelnoj poziciji (što je također rijetka pojava u nas nažalost), čudo u pogledu osobe od kulture i manira, s retorikom europskog državnika, imidžem kojeg propagira usprkos svim niskim udarcima koje prima od kritičara i političkih oponenata.
Iz moje perspektive, kao prosječnog građanina zadovoljnog svojim predsjednikom, pravedno je graditi mostove prema susjedima, s kojima nas veže burna prošlost. Pravedno je pokušati surađivati s Vladom a ne joj prkositi. Pravedno je poticati kulturu i obrazovanje u zemlji gdje to još uvijek nije popularno ni unosno. Pravedno je biti dijelom ujedinjene Europe, koja nam nudi mehanizme borbe protiv svih vrsta zala koje nagrizaju naše društvo. Pravedno je imati osobu koja nas može u svijetu dostojno predstavljati, čak i boljima nego što zapravo jesmo (jer budimo iskreni, Predsjednik ne predstavlja prosječnog Hrvata). Pravedno je imati osobu od povjerenja na vlasti, kojoj se svaki građanin može javiti na mail i Facebook. Pravedno je spram njega imati realna i izvediva očekivanja.
Dopustivo je u tim stremljenjima ponekad i pogriješiti, i/ili napraviti propust. Međutim, ako Predsjednika podržava najveći postotak građana (više od 80 posto), u koji spadaju jednako i SDP-ovi i HDZ-ovi glasači, i vjernici i ateisti, onda i ta činjenica govori sama za sebe. Jedan čovjek ne može činiti čuda ako oko sebe nema jednako kvalitetan tim i ako ga Vlada ne podržava. Može djelovati u skladu sa svojim ovlastima (čak i sazivati hitne sastanke parlamentarnih stranaka zbog krize u zemlji) i pokušati biti primjer drugima, kako bi se stvorila kritična masa stručnjaka i izvrsnika, koji su istovremeno i humanisti, na vlasti. Ipak, njegov izbor i dosadašnji rejting govori da se ipak neki 'vrag' budi u građanima i da će možda na sljedećim izborima glasati odgovornije. Nije li i to vrsta pravde?
Uvažena gospoda, koji nesumnjivo imaju kompetencije i 'pedigre' da komentiraju Predsjednika, imaju pravo na svoje mišljenje, ali trebali bi biti i malo mudriji i znati što znači konstruktivna kritika te uvidjeti nalazi li se Hrvatska u poziciji da se jedna od rijetkih osoba na vlasti, koja se trudi donijeti promjene, ruši zbog 'nedosljednosti' i 'obmanjivanja građana'. 'Nova pravednost' je i mentalni koncept, obaveza svakog od nas, koji smo za to glasali, da preuzmemo dio te 'pravednosti' na sebe. Ne odnosi se to samo na pravosuđe, nego i na stil života. Umjesto da kritiziraju, spomenuti su mogli Predsjednika savjetovati i pomoći mu da ostvari onaj ideal Hrvatske koji je daleko, ali na kojemu svatko od nas u okviru svog djelovanja treba raditi – a to je pravedna, kulturna i europska Hrvatska.
