Oliver Reed: Život za film

Sve se može predvidjeti, osim smrti. Vjerojatno je Oliver Reed nebrojeno puta izrekao spomenutu rečenicu, bilo profesionalno ili privatno, ali sasvim sigurno nikada nije očekivao koliko će mu ona biti bliska u sudbinskim odrednicama njegova vlastitog života.

Jer umro je tako neočekivano i neuobičajeno, gotovo filmski namješteno – jedne tople sunčane nedjelje, prve nedjelje u svibnju, na Malti u raju prirodnih ljepota, okružen užicima kojima se predavao cijeli život, u pubu, nakon ručka, u pauzi snimanja filma »Gladijator«. Velika produkcija DreamWorksa, jedan od najskupljih ovogodišnjih spektakla, film »Gladijator«, u režiji Ridleya Scotta, (»Istrebljivač«, »Alien«, »Telma i Luise«, »Crna kiša«) s Russellom Croweom, Joaquinom Fenixom i Oliverom Reedom trebao je biti završen do kraja svibnja.

Oliver Reed pojavljuje se u intrigantnoj i za njega, poslije dugo vremena, važnoj i izazovnoj ulozi trenera gladijatora. Ne čudi stoga što je bio sav predan poslu i ekipi. Već je snimio više od polovice filma, a onda su krajem prošlog tjedna uslijedila dva dana stanke prije spektakularne scene snimanja borbe gladijatora u areni na što smo bili pozvani i mi novinari. Imali smo već dogovoreni razgovor s Oliverom Reedom u utorak prijepodne.

Na žalost, njegov predviđen dan odmora, pretvorio se u dan umiranja, šokantno i neočekivano, a ipak tako tipično glumački, filmski.... Jer što bi uopće glumac mogao poželjeti, ako već mora umrijeti, nego smrt u središtu aktivnosti, na poslu, u arenu, na snimanju.

Što bi Oliver Reed, uvjereni hedonist i uživalac života u ime kojeg je često žrtvovao karijeru, mogao poželjeti više, nego smrt u pubu, nakon ručka, u središtu Malte, prepune ljepote i uživanja... Oliver Reed rođen je u Londonu, 13. veljače 1938. godine. Nećak Carola Reeda (»Treći čovjek«) napustio je školu sa 17 godina, pobjegao od kuće i radio mnoge poslove sve dok se nije pronašao na filmu gdje zahvaljujući svom specifično privlačnom, ali agresivnom izgledu dobiva uloge opasnih i lukavih negativaca.

Šezdesetih i sedamdesetih godina nastupa vrijeme najvećeg uspona nove kulturne revolucije koju predvodi upravo engleska bitnička generacija opuštenih i za neke previše raspojasanih mladića i djevojaka koji se glazbom, filmom i modom pokušavaju osloboditi konzervativnih stega krećući u neke nove umjetničke izraze i pravce.

Oliver Reed u središtu je tih zbivanja kao sudionik, postajući jedan od vodećih britanskih glumaca. No, već tada bilo je jasno da su njegovu karijeru obilježila dva velika redatelja uz čiju je pomoć napravio svoje najbolje uloge. Tako u filmovima Michaela Winnera iskazuje i komičarski dar (»Šaljivci«, 1967), dok kod Kena Russella, Oliver Reed postaje pravim antijunakom onog doba igrajući nesretne, nesnalažljive, slobodoumne, homoseksualne, neopterećene likove ljubavnika i svećenika, demona i kraljeva.

Za mnoge je vjerojatno ostala nezaboravnom scena borbe između nagih Alana Batesa i Olivera Reeda u Russellovom filmu »Zaljubljene žene« (1969). Tako će ga zauvijek pratiti image raspojasanosti, nekonvencionalnosti i otkačenosti premda se nakon burnih sedamdesetih, neko vrijeme povlači iz javnosti zbog problema s alkoholizmom i težinom. Kasnije u osamdesetima vraća se filmu i televiziji, ali sa znatno skromnijim ulogama i ambicijama.

Sve do ove godine kada se ulogom trenera robova u Scottovom »Gladijatoru« želio vratiti svojim prekinutim, nikad zatomljenim ambicijama iskonskog glumca koji je za pravu ulogu spreman i život dati.