Nismo vjerovali ni jednog trena, ni kad smo sat vremena razgovarali s Antom Kostelićem u nedjelju navečer, ni kad smo razgovor skidali s trake na kojoj je ostalo zapisano da Janica više ne želi skijati i da će prekinuti sportsku karijeru nakon završetka ove sezone, točnije sredinom ožujka.
Nismo vjerovali ni jednog trena, ni kad smo sat vremena razgovarali s Antom Kostelićem u nedjelju navečer, ni kad smo razgovor skidali s trake na kojoj je ostalo zapisano da Janica više ne želi skijati i da će prekinuti sportsku karijeru nakon završetka ove sezone, točnije sredinom ožujka. Ne zato što je Kostelić bio neodlučan i neuvjerljiv, baš suprotno, bio je odrješit, bez ikakvog verbalnog p(r)opusta kojim bismo ga uhvatili u raskoraku, a bio je takav iz jednostavnog razloga – bio je iskren, sve što je izgovorio u tom trenutku upravo je tako osjećao, sve je to u tom trenutku za njega i za nas bila istina. I bila je.
Međutim, nismo vjerovali, kao što smo i napisali, ni jučer, pogotovo ne vjerujemo danas, u naprasni kraj Janičine karijere. Nema nikave sumnje da je pred Janicom još mnogo sportskih izazova, uspona i padova, pritisaka i uzmicanja, slave i tuge, osamljenosti i veselja, ushita i razočaranja. Baš po nekakvom prirodnom slijedu, prirodnom ritmu, pa tek onda po pravdi i logici.
Kada Janicu napokon rasteretimo božanske aureole nepobjedivosti koju tako nezadrživo gradimo oko nje, kada joj se napokon prestanemo neprestano udvarati ispod razine dostojanstva za jednu i drugu stranu, kada napokon prestanemo kompenzirati preko Janice sve svoje frustracije, kada napokon shvatimo da je i ona, baš kako je napisao njezin otac, čovječuljak pod preteškim teretom, tek tada ćemo Janicu osloboditi okova u koje smo zapreli njezin čudesni sportski talent, njezinu nevjerojatno radišnu i skromnu prirodu, njezinu veselu i nesputanu narav.
Kostelić je možda svojom ispovijedi napravio medvjeđu uslugu direktoru reprezentacije Vedranu Pavleku, koji 24 sata neprestano mora razgovarati s novinarima svih svjetskih agencija, objašnjavajući što se zapravo događa, ali je pomogao kćeri i sebi, prikazavši ih kakve ih dosad nismo znali – pa ni u vrijeme Janičine teške ozljede – slabe i ranjive. I zato smo objavili Antinu priču koliko god smo se dvoumili, jer smo uvjerni da je Ante upravo to i htio.
