Ali ne, sindikalna peticija nije dobila status predmeta koji iziskuje kazneni progon, nego nečega neodređenoga, što nije potpuno usklađeno sa formalno-pravnim propisima, koji su, pak, toliko minuciozni da se njih mogu slijediti samo pravni eksperti.
Iživljavaju se na zdravoj pameti, valjda dok ne poludi
Da je netko 1991. s tolikom pomnjom analizirao referendum za hrvatsko odcjepljenje od Jugoslavije, našao bi vjerojatno puno grubljih devijacija i anomalija od zadane referendumske norme. No, tada je referendum još pokrivao meritumom stvari, političku volju pučanstva i građanstva, a ne pravno neznanje njegovih potpisnika, koji ionako nisu i ne moraju biti pravnici. Ipak, nešto je dobro u svemu tome, jer nakon aktualne priče o sindikalnom referendumu barem znamo zašto je HDZ priznao referendumske rezultate iz 1991. Nije to bilo zbog poštovanja prema nacionalnoj većini, već zato što je Stranci trebala vladajuća pozicija s koje će jednoga dana fiškalsko-pravničkim mrcvarenjem ubiti referendum u pojam. Mehanizam je dosljedna izvedenica domaće inkvizicijske torture. Samo se nekoć iživljavanje događalo na tijelu dok samo od sebe ne izdahne; učenici Vladimira Šeksa suptilnijim sredstvima iživljavaju se na zdravoj pameti, valjda dok ne poludi.
Dakle, dobra je ta sindikalna inicijativa kao svojevrsni lakmus-papir na kojemu se očituje HDZ-ovo stanje. Premijerka je, na primjer, opet ulovljena u masnoj laži o 17 milijuna kuna, koji su unaprijed osigurani za njegovu provedbu. Nikada ga Vlada nije namjeravala provesti, pa je tih 17 milijuna kuna možda potrošeno na rješavanje suprotnoga problema: koja opravdanja pronaći da većinu potpisa otpišu kao bezvrijedni daktiloskopski trag društvenoga izjašnjavanja. „Ukupno sam primili 294 skripte ili knjige i ni jedna nije bila propisno uvezena“, tako glasi objašnjenje ministra uprave, vrhunskoga specijaliste za birokratsko natezanje referendumske teme, kao da je stavljena na treći stupanj inkvizicijskoga mučenja.
No, za razliku od njega, Mlakara, zapanjio je Tomislav Karamarko. Nevjerojatan je istraživački trud uložio u prikupljanju dokaza o devijantnim pojavama te peticije, trud možda najveći u novijoj hrvatskoj povijesti. Vojska Karamarkovih policijskih činovnika provjeravala je svaki JMBG i OIB u odnosu na ime i prezime, pa mjesto prebivališta u odnosu na svaki štand gdje je potpis nastao. Tako zamalo 800.000 puta. I što je otkrio? Nije otkrio ni jedan zločin, nego da napisano ime nije povezano s nekakvim brojkama na propisani način.
