Društvo, Hrvatska, Politika, Religija

Petak, 11.01.2013.

Tagovi: katolička crkva, seksualni odgoj, zdravstveni odgoj, biskupi, Radoslav Dejanović

  • 08:34

EVEN PARITY

Ovo nije moj biskup

Već nekoliko generacija posve se slobodno upušta u spolne odnose i to se neće promjeniti. Jedini rezultat ovog zaista groznog inaćenja Crkve bit će smanjenje broja vjernika.

Piše: Radoslav Dejanović


Silna se prašina podigla oko prijedloga spolnog odgoja! Toliko se o tome raspravlja da se čini kako su sve druge teme drugorazredne. Postalo nam je nevažno koliko je siromašnih i nezaposlenih, tko može platiti preskupo grijanje a tko ne, čiji je račun pod ovrhom a tko još životari na minusu, ovih dana broji se koliko će se malih kralježnica osušiti, kao da nam natalitetna politika ovisi o masturbaciji, a ne o poboljšanju uvjeta života.

Interesantno je koliko se Crkva u Hrvata angažirala oko ovog problema – do te mjere da je otvorila pravi virtualni rat protiv vladajućih, pa puca iz svih topova. Od jednog posve minornog pitanja kao što je spolni odgoj u školama došli smo do situacije u kojoj Dr. Adalbert Rebić posve ozbiljno spominje "...globalnu urotu pedera, homoseksualaca, lezbi i drugih osoba devijantnog seksualnog ponašanja...", a biskup Pozaić otvoreno poziva na rušenje ustavnog poretka i demokratskog ustroja države nasilnim putem.

Dodamo li u tu eksplozivnu smjesu i komentar Glasa Koncila kako bi u 2013. moglo eskalirati nasilje, te najzad poškropimo izjavom Don Damira Stojića kako se 86% građana izjasnilo kao članovi katoličke crkve, one koja je "glas savjesti" i koju "liberalni fašisti" na vlasti žele zatomiti, aludirajući pritom na trenutno popularnu tezu kako "ne može manjina određivati što će raditi većina od 86% građana"(*) došli smo na korak do izvanredne situacije.

Don Stojić je u pravu, ovdje se zaista radi o puzajućem fašizmu.

S druge strane, političari se ponašaju poput male dijece i veselo se valjaju u blatu zajedno sa crkvenjacima. Ja kažem ovo.

Eskalira li ova priča i dalje, čini mi se kako ćemo imati lokalno uprizorenje Francove diktature, a imam i svog kandidata za novog Franca.

Pokušavam sebe uvrstiti nekako u tu priču. Čini mi se nemoguće. Ja sam, naime, katolik. Pomalo nezgodan: umjesto da odlazim u crkvu misliti ono što mi svećenik sa oltara servira, izabrao sam teži put: promišljati svoju vjeru i pokušati živjeti po njoj.

A biti katolikom nije jednostavna zadaća: valja voljeti sve ljude kao svoju braću. To od nas vjernika traži veliku žrtvu i odricanje od nazivanja homoseksualaca pederčinama, a kamoli da bismo smjeli kamen na njih baciti! U temelju moje vjere izvjesni je Krist spasitelj, koji je došao spasiti sve ljude i pritom nije pitao tko je tko, već tko je kakav. I nije mu padalo na pamet izvrijeđati nekog klinca zbog njegove duge kose.

Nezgodan je taj moj osobni Isus: voli Srbe. Ništa čudno, ako je mogao voljeti one zle i odvratne Samarićane koje iz Biblije znamo kao eponim zlog naroda koji tek povremeno može učiniti nešto dobra, može i Srbe. Muslimane također voli, iako ga oni smatraju tek jednim od proroka. Židove ne mrzi, iako su nas stoljećima – gle, baš njegovi glasnogovornici! – pokušavali uvjeriti u suprotno.

Priča mi tako, taj moj posve neobičan, osoban i valjda devijantan dugokosi Isus, upozorava me da kroz život idem sam određujući svoju sudbinu, sam birajući što ću i kako ću, i kako sam za sve svoje odluke odgovoran isključivo ja. Nema crkve koja moje grijehe može prebaciti na svoja leđa, niti države, politike niti neke druge osobe u čije ime se smijem ponašati nekršćanski. Neće mi biti oprošteno, ma koliko se ja branio izjavljujući kako sam neko zlo učinio u ime vjere, nacije, domovine, mafijaške družbe ili očuvanja ove ili one stare tradicije.

I upravo zato što ja kao vjernik imam obavezu imati svoj vlastiti sud o nekom pitanju a ne slijepo ponavljati mantre, imam i svoj sud o spolnom odgoju u školama.

Ja sam za spolni odgoj. I ne samo to, ja sam za vrlo otvoren spolni odgoj, primjeren dječjoj dobi, ali odgoj u kojem nema tabu tema i u kojem klinci imaju pravo postaviti pitanje i na njega dobiti adekvatan odgovor. Odgoj koji djecu priprema za važan dio života odraslih ljudi.

Alternative spolnom odgoju su loše, jer nedostatak spolnog odgoja dovodi upravo do onih problema koje Crkva u Hrvata navodi kao posljedicu spolnog odgoja. Pa tako stanje na terenu opovrgava hebrangizam Adalberta Rebića o tome kako je u Americi u porastu broj maloljetničkih trudnoća zbog liberalnih stavova: naprotiv, najveći porast maloljetničkih trudnoća događa se u zajednicama gdje se apstinencija (kao dio školskog kurikuluma) propagira kao jedini ispravan put.

Stvar moramo shvatiti krajnje ozbiljno, jer ne dovodi samo do relativno benignih problema poput maloljetničke trudnoće: AIDS je globalno vodeća bolest uzročnik smrti kod žena: 14.4% žena umrijet će od te bolesti a ne neke druge. Postoje tri jasna faktora koja doprinose toj činjenici: loš položaj žena u društvu, nedostatak spolne higijene i nedostatak spolne edukacije.

Naravno, mogli bismo se izvlačiti,onako posve nekršćanski, pričom kako je taj postotak visok zbog onih prljavih i primitivnih divljaka po siromašnim zemljama – a mi smo ipak Mitteleuropa! - ali ti problemi zapravo nisu tako daleko od nas. Naši su možda nešto manje izraženi, ali i dalje imamo probleme sa ravnopravnošću spolova (razmislimo, možemo li od osobe koja homoseksualca naziva pederčinom očekivati osjetljivost prema problematici žene u društvu?). Sljedeći problem je nedostatak spolne edukacije – i mislim da tu miješamo kruške i jabuke kada kažemo da obitelj ima ustavno pravo brinuti o obrazovanju djeteta; zaista, ima – ali škola služi upravo tome da dijete poduči nečemu čemu ga roditelji ne mogu podučiti jer to ne znaju ili ne žele znati. Spolni odgoj ista je kategorija kao i matematika ili biologija, riječ je o konkretnom setu znanja. Jednako kao što članovi obitelji možda nemaju znanja iz matematike koja njihovo dijete nauči u osmom razredu osnovne, isto tako možda nemaju adekvatna znanja o spolnosti i spolnom zdravlju.

Tema je to vrlo osjetljive naravi, jer zalazi u samu srž obitelji (koja ne bi mogla nastati bez, jelte, seksa) i obiteljskih odnosa; kao nacija tradicionalno smo zatvoreni prema pitanjima spolnosti i to je naš veliki problem: dječja znatiželja nužno će roditelje u nekom trenutku suočiti sa tom pomalo neugodnom tematikom. U tom trenutku roditelji preslikavaju svoje stavove na djecu – nekad kroz otvoren i iskren razgovor o temama, češće kroz neugodnu scenu i konstrukcije o prljavštini spolnog odnosa i silnim grozotama vezanim uz sušenje kralježnice, dlakavljenje ruku i potrebi da djevojčica nevina uđe u brak, jer je to jedino ispravno.

Tako klince ostavljamo da se sami snađu i odgovore potraže na drugim mjestima. Umjesto ispravnog, kontroliranog okruženja školske ustanove, klinci se okreću ulici, svojim vršnjacima, Internetu i drugim mjestima – a samo zato što od autoritativne okoline (obitelj, škola...) ne mogu dobiti zadovoljavajuće informacije.

Puritanska šutnja i mrkogled ne pomažu klincima u spolnom sazrijevanju – budimo iskreni prema sebi samima – klinci će kad-tad krenuti u spolne odnose, sa ili bez privole lokalnog svećenika i svojih roditelja. Pravilno educirani, bit će spremniji krenuti u ozbiljne, zrele odnose, oboružani znanjem i zaštitnim sredstvima. Rezultat: manje spolno prenosivih bolesti, manje maloljetničkih trudnoća.

No, Crkva se u tome ne slaže sa mnom: postulat predbračne apstinencije i zabrana korištenja kontraceptivnih sredstava imperativi su koji su meni (barem onaj sa kontracepcijom) kao vjerniku razumljivi, ali ne nužno i najbolji put. Tvrdoglavo inzistiranje nema smisla – već nekoliko generacija posve se slobodno upušta u spolne odnose i to se neće promjeniti. Jedini rezultat ovog zaista groznog inaćenja Crkve bit će smanjenje broja vjernika – jer se, nažalost, Crkva bavi pogrešnim stvarima.

No, zato joj ne smeta reći kako ona govori u ime 86% građana ove zemlje. Oprostite, ali u moje ime ne govorite, iako sam ja član iste te crkve! Nitko ne može niti smije govoriti u moje ime, pa čak ni Papa, a kamoli tamo neki sitni biskupski potrčko!

Molim, nemojte me ubrajati u svoju statistiku, jer ja – iako vjernik – imam o ovom problemu oprečno mišljenje i neću ga mijenjati samo zato da bih se "vratio u stado": moja mi vjera to zabranjuje.

Žalosno je što u ovo današnje moderno doba crkva reterira u fundamentalizam umjesto da se iznutra pročisti i riješi vrlo ozbiljne stvari. A njih ima: Vatikan je označen kao potencijalni čvor pranja novca, nedugo zatim izbio je skandal oko mafijaškog novca, a nedavno je i zabranjena upotreba kreditnih kartica u Vatikanu.

Novac nije jedini problem u mojoj Crkvi: ono o čemu baš nećete čuti u lokalnim medijima (koje crkvenjaci često napadaju kao njima nesklone, dirigirane i protu -ovakve i -onakve) su brojni seksualni skandali (pa ako se pitamo zašto svećenici toliko vole zavirivati u bračne ložnice...), slučajevi pedofilije i zlostavljanja štićenika koje smo imali i kod nas, ili vrlo svjež slučaj: pokušaj opstrukcije istrage u Njemačkoj. Sve redom poprilično bezbožničke rabote.

Odustao sam tako od očekivanja da jednog dana vidim kardinala Bozanića kako sa sebe skida skupocjenu halju i njome zaodjeva uboga siromaha na cesti. Odustao sam i od scene u kojoj lokalni svećenik dijeli novce djelatnicama Konzuma kako bi nedjelju mogle provesti sa obiteljima a ne u trgovini; dapače, gledam kako Todorić učvršćuje dobre odnose dijeljenjem procrkvenih antispolnoodgonjih letaka: ponovo je briga o tuđim spolnim organima bitnija od radničkih prava i dostojanstva čovjeka.

Kao vjernika i člana te iste crkve, sve me to skupa jako žalosti.

A Crkva, ona je u nečemu ipak uspjela: "Koordinacija za sekularnu Hrvatsku" sazvala je okupljanje pod nazivom Skup razuma u znak podrške sekularizmu, okupivši oko sebe veliki broj sekularističkih i drugih udruga, a dolazak je najavilo i oko tisuću građana. Crkva je tako uspjela protiv sebe ujediniti do sad relativno razjedinjene i raznorodne udruge, ali i građane koji će prisustvovati skupu – od kojih će dio posve sigurno biti katolici.

Neobično je što ja vjernik podupirem taj i takve skupove. No, oni nisu usmjereni protiv moje vjere niti su u svojoj biti antiteistički. Oni ne traže ništa više od onoga što je već ugrađeno u Ustav: sekularnu državu u kojoj se bilo koja religijska zajednica ne može miješati u državne poslove i nametati svoj religijski svjetonazor drugima, ma koliko brojna ona bila.

Podržavam ih, jer nažalost ovakvoj iracionalnoj i histeričnoj Crkvi zaista nema mjesta u obrazovnim ustanovama.

(*) Posebno mi je simpatična ova Don Stojićeva izjava: "Da nije bilo Katoličke Crkve mi bi još uvijek bili u srednjem vijeku."


Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige 'Umišljena inteligencija', koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.