tPapa je u petak prvi put posjetio jednu pravoslavnu zemlju - Rumunjsku. Zbog NATO-ove akcije do Bukurešta je putovao obilaznim putem, preko Grčke i Bugarske
»Zacijeliti rane prošlosti« i otvoriti novo »doba suradnje« - naveo je kao ciljeve svog dolaska u Rumunjsku Papa Ivan Pavao II. u petak ujutro na bukureštanskom aerodromu, gdje su ga dočekala obojica domaćina: patrijarh Rumunjske pravoslavne crkve Teoctist i predsjednik Rumunjske Republike Emil Constantinescu.
U središtu Papina posjeta - po odjecima iz samog Vatikana i po izviješćima svjetskih medija - nije njegov susret s grkokatoličkom manjinom, koja obuhvaća oko pet posto pučanstva, nego činjenica da je prvi put poslije katoličko-pravoslavnog raskola 1054., te tri desetljeća poslije pomirbe Pavla VI. i Athinagorasa I., neki rimski papa stupio na tlo zemlje s pravoslavnom većinom, i još kao gost mjesne Pravoslavne crkve.
Ivanu Pavlu II., koji je obišao više od pola svijeta, nije bio problem dospjeti kao dragi ili barem poštovan gost i u neke zemlje s muslimanskom većinom, ili s hinduskom, čak i s animističkom, a još manje je bio problem gdje većinu tvore inoobredni kršćani, poput anglikanaca ili protestanata - jedino je dosad morao čekati da ga pozovu i pravoslavni (a i sada, kažu, preko volje, ali poslušni državi kao i pod prethodnim režimom).
Baš je suradnja s pravoslavnima ugaoni kamen zgrade koju je sadašnji Petrov nasljednik pokušao sazdati na pragu trećeg milenija. Ivan Pavao II. je prvi rekao da kršćanstvo mora disati na »oba plućna krila, katoličko i pravoslavno«.
Upravo sadašnji papa je, kao osnovu duhovne priprave za Svetu 2000. godinu (pa i uz nos većini u Kardinalskom zboru) inzistirao na priznavanju i okajanju grijeha iz prošlosti, i onih koje su učinili ljudi iz Crkve i u ime Crkve (formulacija kojom se želi reći da ni tada ne griješi sama Crkva) - u što je ubrojio i križarske ratove (a jedan od njih je otvorio put turskom islamu polomivši pravoslavni Bizant).
Bez prevladavanja katoličko-pravoslavnog razdora, koji smatra glavnom sablazni kršćanstva, Papa ne vidi mogućnost da prvo kršćani, a zatim i svi koji vjeruju u Boga, usvoje one koje smatra Božjim moralnim zakonima i bez kojih, uvjeren je, nema dolaska Kraljevstva Božjega.
Odlazak u Rumunjsku je zato za Ivana Pavla II. znak da prska zadnja i ključna barijera, a i prvi korak ka žuđenom hodočašću u Rusiju i ka sanjanome kršćanskom jedinstvu.
