Pavičić: Dugo u centrima moći, sveprisutna, ali nevidljiva

U glasovitom epilogu svom “Ocu Goriotu”, Honore Balzac pisao je o tome kako se Pariz može osvojiti samo na dva načina: namah poput oluje, ili potiho i polako, poput kuge.

Jadranka Kosor, nova predsjednica hrvatske vlade i HDZ-a, hrvatski je politički “pariz” osvojila na ovaj drugi način. Dugo u centrima moći, sveprisutna ali nezamjetna, Jadranka Kosor opstajala je u unutrašnjem krugu hrvatske politike kao neki komad pokućstva na koji ste navikli, ali ga ne zamjećujete. Sve do jučer. Spletom okolnosti koje u ovom času nisu posve jasne, Kosor je preuzela funkcije Ive Sanadera i postala tako prva žena hrvatski premijer, prva žena na čelu HDZ-a, te predsjednik vlade koja se mora nositi s kulminacijom ekonomske krize.

Iako je dugo u politici, Jadranka Kosor nije osoba za kojom se vuče znatan trag u dobru ili lošem. Ova bivša radijska novinarka, rođena 1954. u Pakracu, društvenu reputaciju stekla je u ratnim godinama kao voditeljica socijalno senzibiliziranog radijskog programa posvećenog stradalnicima. HDZ je prepoznao njen ugled u toj društvenoj grupi i 1995. je uveo kao zastupnicu u parlament, a potom i potpredsjednicu prvo stranke, pa vlade. Sućut je do danas ostala uža specijalnost Jadranke Kosor. Tijekom deset godina ponajviše smo je gledali na komemoracijama i obljetnicama, viđali kako ispraća povorke lijesova, traži nestale i komemorira zločine.

Rezultat te političke putanje bila je njezina sadašnja funkcija ministrice za socijalu, branitelje, umirovljene i mlade. Ta uloga oficijelnog ramena za plakanje ono je što najviše ljudi misli o Jadranki Kosor. Jedni će za nju reći da je jedna od rijetkih senzibiliziranih osoba u otvrdnuloj politici kruta srca. Drugi - u mom okružju brojniji - prezirat će je zbog izvježbanog izraza tronutosti i dojma da zbiljske ljudske probleme podmeće pod tepih namještenom srdačnošću. Kako god bilo, Jadranka Kosor personifikacija je zaštitničkog, nepokretnog karaktera HDZ-a. Ona je kao stranački čelnik bila najviše upućena onoj najranjivijoj, najmanje pokretnoj, o budžetu ovisnoj populaciji kojoj promjene ne odgovaraju jer te promjene mogu za njih biti samo - na gore.

Takva Kosor HDZ-u je uspješno čuvala konzervativni bok u pasivnom socijalnom stratumu. Ali, Kosor sada postaje predsjednik vlade koja mora tjerati na promjene, i to brze, oštre i neugodne. Za takvu zadaću teško je zamisliti osobu nepogodnije prošlosti od njene.

Je li Jadranka Kosor dugovječnije rješenje? Ili kratkotrajni bajpas? Ili tampon koji treba spriječiti ambicije Primorca, Hebranga ili nekog trećeg? To ćemo dakako saznati uskoro. No, jedno je sad već jasno. Kosor će ili nastaviti politiku “pasivne rezistencije” na probleme. Ili će početi čistiti šikaru nabujale potrošnje, neusmjerene socijale i ovisnosti o budžetu. Počne li to činiti, oni koji su joj plakali na ramenu neće je baš nimalo voljeti.