Pavičić: Željko Kerum nije self-made man vlaj

Nema tomu dugo, gostovao sam na jednoj književnoj tribini u Križevcima. Zgodan je to barokni gradić, manje od sat od Zagreba, esencija one krležijanske, kajkavske Hrvatske koju ljudi iz ostatka zemlje obično podrazumijevaju, no rijetko je ili nikad poznaju.

Skupilo se te večeri dosta svijeta, postavljali su puno pitanja, a prvo pitanje koje su mi postavili bilo je ono koje sam unaprijed očekivao i bio na njega spreman kao na zubarsko svrdlo. To pitanje, uostalom, pitanje je na koje ovih dana odgovaraju svi Splićani kojekuda po svijetu, kao da ih samo to što su Splićani čini ekspertima za neku rijetku, infektivnu bolest. A to pitanje glasi: pa dobro - otkud, kako taj Kerum?

Ma koliko lokalni mediji uključujući Slobodnu Dalmaciju pokušavali sakriti tu činjenicu od vlastitih čitatelja/slušatelja, ono što se meni dogodilo u Križevcima u znatnoj je mjeri tipično. Zahvaljujući svom izabranom čelniku, Split je danas izopćeni grad - gubavac.

Nad Splitom se danas zgražava čitava zemlja od Molunta do Čakovca, Splićani koji se maknu dalje od Klisa predmet su surove zajebancije, a kompletna država i veliki dio regije s obazrivim snebivanjem pita nas lokalne eksperte kako je, zaboga, bilo moguće da jedan u određenoj mjeri ipak ozbiljan grad počini kolektivni politički suicid i odabere za svog lidera takvog beznadnog tipa.

Nad Splitom i splitskim izbornim preferencijama zgražavaju se zagrebački i riječki mediji, stranke i predsjednički kandidati, a diplomati, urbanisti i kulturnjaci očajnički i bez većeg uspjeha pokušavaju sanirati štete koje je taj izbor već sada pričinio. Split je danas predmet ili (u boljem slučaju) poruge, ili - u gorem - izravnog gnušanja.

Problem je, međutim, što u samom Splitu tu surovu istinu malo tko zna. A za to neznanje kriva je lokalna novinska zajednica koja je vlastitu komunu prekrila neproničnim zvonom medijske izolacije. Ta zajednica, naime, i dalje živi u uvjerenju da je gotovo pa sve u redu, te da je manji problem Kerum, a mnogo veći to što bi neki koji ga napadaju mogli biti, jelte, “urbani rasisti”.

Za lokalne medije koji nisu pod Kerumovom kontrolom, te za najmoćniji lokalni dnevni list, nisu problem Kerumove kolizije javnog i privatnog, njegove carinske prevare, kršenja javnog reda, njegovi grandomanski planovi o nagrđivanju Bačvica, njegovi šovinistički ispadi na TV-u, kadrovska politika šogora, šurjaka i zaova, kao i vokabular tipa “sotono“ i “govno“. Za veliki dio mojih kolega i profesionalnih znanaca, to su tek uzgredne neugodnosti, a pravi je i bitni problem što “neki tamo“ napadaju Keruma - samo zato jer je vlaj.

Tema Kerumovog zagorskog podrijetla, dakako, pojavljivala se u javnom govoru i uoči kampanje, i tijekom nje, i pojavljuje se danas. Međutim, tvrditi da su temu Kerumovog ruralnog podrijetla u medijski govor unijeli bahati građani koji se rugaju seljaku koji guta samoglasnike znači naprosto reći neistinu.

Prava je istina, naime, upravo suprotna. Tema “Keruma vlaja“ doista se pojavljivala intenzivno i u pismima čitalaca, i u usmenim debatama i u novinskim člancima. No, paradoksalni je obrat da taj motiv nisu u prvi plan gurali oni koji su bili protiv Keruma, nego oni koji su bili i još uvijek jesu za njega.

“Neka je on vlaj, ali je sve sam postigao“, “sa sela se uzdigao radom“, bili su motivi koji su se poput mantre ponavljali u desetinama pisama čitalaca koja je predano objavljivala Slobodna Dalmacija, čija je rubrika pisama čitalaca s vremenom postala nešto nalik davnoj rubrici “Odjeka i reagovanja“ beogradske Politike: moderator malignog pučkog populizma u korist jedne političke opcije.

U toj rubrici, ali ne i samo u njoj, čitali smo nebrojene natpise u kojima se Keruma hvali kao čovjeka iz naroda, niskog podrijetla, koji se oko svega mučio, a kojeg sad napadaju odnarođena gospoda i asfaltni šminkeri. Za Kerumove pristaše, njegovo Ogorje i njegov zabrdski zavičaj bili su i ostali - propagandni stijeg.

U određenoj mjeri to mogu razumjeti. Ljudi podrijetlom iz Zagore već poodavno čina dvije trećine splitske demografije. Ta većinska populacija od samih je početaka višestranačja klasična “target-grupa“ različitih desnih stranaka, a ponajviše HDZ-a.

Uoči svakih izbora, HDZ bi se ponovo sjetio svoje izborne baze u oljuštenim socijalističkim neboderima i cementnim prizemnicama predgrađa, ponovo bi te ljude zapalio zastavama i janjcima, no kad se trebalo odlučiti za kandidate, kandidati bi uvijek bili fina, konzervativna gospoda, ljudi iz solidnih predratnih familija građanskog, antikomunističkog podrijetla. Svake četiri godine HDZ bi tako “obišao bazu“, pobrstio glasove, a na funkcije smjestio ili “fetive“, ili ljude kod kojih Zagore nije ostala ni natruha, kao što su Sanader i Vidošević.

U tom smislu, Kerumov politički uspon za ljude podrijetlom sa sela bio je opipavanje snage, iskaz vlastite emancipacije. Na neki način, biranje Keruma bilo je ono što se u gay & lesbian žargonu zove “coming out“: javna demonstracija da si ono što jesi, pa se vi svi frigajte.

Čak je i diskurs govorenja o tome bio sličan onom koji zajednica koristi kad priča o “Drugima“, dakle, pun onih rečenica koje sadržavaju “ali“ - “možda je on sa sela, ali...“, “pa ako je vlaj, ali…“. To “ali“ rječica je u kojoj se krije svojevrsna (anti)kulturna revolucija.

U takvim okolnostima, činjenica da je Kerum iz Ogorja postala je perfektni antidifamacijski štit. Onaj tko je protiv njega - taj je protiv ravnopravnosti, emancipacije prve generacije građana: tako glasi krnji silogizam pomoću kojeg su Kerumu skloni komentatori svog političkog idola učinili nenapadljivim.

Isti je to mehanizam kojim se godinama služio izraelski lobi kad bi svakog kritičara izraelske politika prokazivao kao antisemita, ali i mehanizam koji koriste neki liberalni komentatori kad Obamine kritičare prozivaju za rasizam. Činjenica da neko pripada grupi koja je trpjela difamaciju tu se odjednom pretvara u savršeni zid od gume, nepromočivu kabanicu koja štiti od kritike.

I zato strahovito griješe Kerumovi kritičari kad u prvi plan stavljaju njegovu neotesanost, neartikuliranost, grezoću. Takvim govorom, oni samo zbijaju u gomilu “Jokerove“ glasače, te konsolidiraju onu lažnu sliku koju je on sam stvorio o sebi: sliku autentičnog self-made mana, samotnog borca protiv predrasuda, elite, establišmenta, bahatih građana, političara, činovnika...

Apsurd splitske zaslijepljenosti u tom je što ta slika autentičnog, narodskog, vlaškog “self-made mana“ koju im je Kerum prodao ne može biti lažnija. Jer, Kerum je bio i ostao dio tog istog establišmenta, čovjek kojem je politika pomogla da se obogati i koji je to njoj širokogrudno uzvraćao, dio iste kvarne oligarhije koju tranzicijsku luzeri opravdano preziru, i u ime tog prijezira - za njega glasuju. I dok ta senzacionalna opsjena djeluje, Kerum će i dalje biti na vlasti.