U dvorani baš i nije bila gužva pa su tako mnogobrojni odvažni stagediveri nerijetko završavali ravno na podu umjesto na rukama onih koji su i sami čekali na svoj red za skok. Veće štete nije bilo jer su se na letačke aktivnosti ionako odlučivali mlađi posjetitelji, čija većina nije niti rođena kad su Pennywise započeli svoju karijeru, dok ih je druga polovica sačinjena od vršnjaka članova benda sa smiješkom promatrala i prisjećala se sebe u tim godinama.
Možda je ljudima dosadilo što nam u goste dolaze bendovi koji su bili aktualni prije desetak i više godina i čije su koncerte najvjerniji fanovi već pohodili po Slovenijama, Austrijama... možda je cijena karte bila previsoka za prosječnog pankera/hardkoraša, možda nešto sasvim treće. No zasigurno ništa od toga nije utjecalo na to da ljudi koji su jučer ipak pohodili koncert naprave super atmosferu i natjeraju gitarista Fletchera Draggea da izjavi kako im je ovo najbolji koncert turneje.
Uspostavila se kemija između benda i publike i kad se tako nešto dogodi dobar rezultat je neizbježan. Između pjesama bi ubacili tek koju stanku te ju iskoristili za klasično američko nabrijavanje publike što očito nikom nije smetalo. Vokal Zoli Téglás, koji također predvodi kalifornijske Ignite, pošteno je zamijenio dosadašnjeg vokala i jednog od osnivača benda Jima Lindberga. Uostalom tko bi propustio priliku pridružiti se bendu koji je definirao jedan cijeli glazbeni žanr (ali i na žalost, ne svojom krivnjom, utjecao na razne MTV instant punk bendove s kojima se jednino mogu mjeriti ljigavci proizašli iz vremena post grungea).
Sat i deset minuta svirke je zaista brzo proletjelo i bend je bez ikakve sumnje pokazao da su vladari žanra i da su zadužili sve mlađe kolege koji su krenuli istim putem. Na kraju seta su odsvirali svima poznatu „Stand by Me“ u maniri punk obrada. Nakon toga slijedi bis i toliko očekivana „Bro Hymn“ s čijim prvim taktovima gotovo pola dvorane dolazi na pozornicu i diže Zolija na ruke te zajedno s bendom dovodi koncert do ekstatičnog kraja. Većeg hardcorea od toga teško ćete naći. Iako su Pennywise daleko od vrhunca slave pokazali su da za hardcore to zaista nije bitno i da će publike za njihove koncerte biti i na, za njih, čudnim mjestima poput Lijepe naše.
Zvuk je u Boogaloou bio tradicionalno loš ako je netko slučajno pomislio nešto drugačije.
