Više od toga se, naime, u pet minuta niti ne može učiniti. A kako političare ionako smatramo lopužama, tko sam ja da i u tako kratkom vremenu kvarim prosjek?
Šalu nastranu – vrijeme je izbora, pa nas sa svih strana obasipaju obećanjima. Istina, ove godine je situacija toliko ozbiljna da su i obećanja, zapravo – nepostojeća. Stranke više ne obećavaju šakom i kapom kao što su to do sad činile. Prevladava nastup tipa “glasujte za nas, pa ćemo mi onda vidjeti što ćemo”. Kako nam je budućnost zaista neizvjesna, postalo je i stranačkim aparatčicima jasno kako nije oportuno obećavati svijetlu budućnost. Umjesto toga, neki polažu nade u likove što izlaze iz guste magle, a neki se služe grunfovskim dosjetkama.
Predizborno vrijeme zgodna je prilika da i običan građanin kaže što misli, bez straha od odmazde iz suprotnog tabora. Kao što su Grci svojedobno u vrijeme Olimpijskih igara imali obustavu neprijateljstava, tako i predizborno vrijeme daje priliku komentirati, proturječiti, pa i posvađati se javno, uglavnom bez većih tjelesnih posljedica. Nije nepristojno izraziti čak i najradikalnije stavove, no ne zbog ekstremnih političkih redikula koji nam ih ionako, neopterećeni javnim mnijenjem, serviraju tijekom cijele godine, već zbog ostalih, spremnih tolerirati najrazličitije političke stavove u ime predizborne ravnopravnosti.
I da mi netko sad čarobnim štapićem da vlast, što bih ja?
U ovako nezgodno vrijeme, sa ovakvim problemima i ovakvim pustošenjem – ne zavidim niti jednoj političkoj opciji koja će osvojiti vlast. Zasjest će na gomilu problema, visoki dug i praznu blagajnu. Zato me ne bi niti čudilo ako se istinitom pokaže glasina da sve političke stranke već pripremaju sljedeću garnituru koja bi trebala nasljediti ovu koja će možda već za godinu ili dvije – pasti.
Kako bilo, postoje neke stvari za koje vjerujem da bi ih sljedeća vlast, ova ili ona, trebala riješiti. Evo moja dva mišljenja, olimpijski prigodna.
Ponajprije, MZOŠ. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Izbacite uljeza.
Možda griješim, možda te tri stvari zaista lijepo idu jedna uz drugu, pogotovo obrazovanje i sport – komunistički režimi (kao i fašistički, da ne bi bilo zabune) sport su vidjeli kao važan dio obrazovanja djece, da ne kažem pred-predvojničku obuku.
Ništa protiv sporta, dapače! No, mislim da bi MZOŠ valjalo razdvojiti na dva ministarstva: jedno koje je posvećeno znanosti i obrazovanju, i drugo koje je posvećeno ništa manje važnom pitanju sporta.
Zašto povećavati državnu upravu, nije li to u ovom trenutku kontraproduktivno?
To svakako jest problematično, ali stvaranjem dva kvalitetna ministarstva koja se fokusiraju na svoju problematiku dugoročno ćemo biti u puno boljoj poziciji nego sada kada imamo jedno, ali nesposobno ministarstvo. Isprva sam mislio kako MZOŠ nije efikasan samo u području znanosti i obrazovanja jer mi je sport zaista sporedna stvar, no razgovorom sa nekolicinom ljudi koji se bave sportom došao sam do zaključka da ni na sportskoj strani ovo ministarstvo, čini se, nije baš efikasno.
Postoji još jedan jako dobar razlog za razdvajanje znanosti i sporta: onaj financijski. Prije svega, smatram da spajanje znanosti i obrazovanja sa sportom ne funkcionira. Znanost i obrazovanje često su u fokusu ljudi kojima nije u fokusu sport, i obrnuto. Riječ je zapravo o dvije polarizirane stvari. Strpati znanost i sport u istu vreću, a opravdavati to nekakvim dodirnim točkama, jednako je smisleno kao i osnovati Ministarstvo zdravstva i građevinarstva, sa obrazloženjem da se ljudi na bauštelama ozljeđuju češće nego u drugim djelatnostima.
Dvije različite stvari traže dva različita načina poslovanja, i naravno – svaka svoju količinu novca. Osoba koja se bavi podrškom znanosti i obrazovanju ne može istovremeno davati (kvalitetnu) podršku sportu, i obrnuto. Događa se rasipanje fokusa, krivi ljudi rade krive stvari, i naravno da procesi ne mogu biti efikasni. Dodamo li tome netransparentnost uprave, nije teško zamisliti kako u takvom jednom ministarstvu, sa dvije polarizirane grupe – a obje gladne sredstava – novac biva pretočen iz jedne posude u drugu, ovisno o tome kakve su dnevnopolitičke potrebe.
U takvoj igri, nažalost, znanost i obrazovanje su oni koji će proći lošije. Iz jednostavnog razloga: umiriti ljude i dobiti glasove na izborima daleko je lakše ubacimo li više novca u sport. A ako i malo otkinemo iz proračuna za znanost, tko će se buniti? Onih deset ravnatelja? Dobro, oni i angažirani znanstvenici, to je stotinu glasova manje. Ajmo to sad usporediti sa nogometnim navijačima... panem et circenses, nisu stari Rimljani bili blesavi.
Da, sport je važan, u to ne dvojimo. Sa druge strane, pak, imamo znanost i obrazovanje koji su dovedeni gotovo na rub egzistencije sistematskom nebrigom vlasti, financijskim zakidanjem i početničkim promašajima već cijelog niza ministara. Kao da nismo svjesni kako je najvrijednija roba znanje, i kako je edukacija osnovni preduvjet ne samo bogatog, već i zdravog društva. Zaista, kada pogledam kako već godinama i znanost i obrazovanje klize prema nečemu što bi se moglo opisati kao flegmatično-defetistički inkubator osrednjosti sa lažnim sjajem, ne mogu se oteti dojmu kako je riječ o silaznoj spirali iz koje se nećemo moći izvući bez žestokog manevra, “da pucaju krila”.
Kamo ćemo sutra? U Europu? Sa kojim znanjem? Možda su u pravu euroskeptici koji kažu kako nas Europa treba samo kao niskokvalificiranu radnu snagu, bauštelce, mehaničare, vodoinstalatere... no, zar tome nismo sami krivi? Koga zavaravamo inflacijom dobrih školskih ocjena, kada iza njih ne da ne stoji konkretno znanje, već iza tih naizgled sjajnih ocjena nerijetko stoji doslovce polupismen učenik? Takav se sutra ne treba nadati dobrom poslu u EU, već eventualno kakvoj sinekuri u nekom državnom poduzeću ili foteljici u kakvoj općini.
Raščistimo to – istu priču imamo i u sportu. Nedavna frka o mogućem raspadu HNL-a tek je jako vidljivi vrh ledenog brijega. Sportovima i sportašima kronično nedostaje novca i dobre podrške njihovog ministarstva.
Problemi su zapravo isti: nema novca, nema strategije, nema osjetljivosti za goruće probleme, ali zato ima puno politikantstva. Sport je možda i u gorem stanju, jer znanstvena zajednica ipak nema svog Mamića, Štimca, Markovića... A u oba slučaja za sve one trenutke kada netko od naših briljira svojom sposobnošću često se ispostavi kako je to rezultat ponajprije osobnog truda i patnje nekolicine ljudi, a vrlo malo ili čak nimalo rezultat je to pomoći nadležnog ministarstva.
Zato – razdvojiti. Odvojiti znanost i obrazovanje u jedno ministarstvo, sport u drugo. Pronaći ministre, doministre, tajnike ministara i pomoćnike tajnika ministara, ali pronaći ljude koji se zaista žele baviti problematikom. Svakom ministarstvu dati odgovarajući budžet (dapače, mišljenja sam da i u ovakvoj situaciji kakva je danas znanost i obrazovanje trebaju dobiti ni manje ni više nego barem udvostručen budžet!), motivirati i djelitelje budžeta i korisnike budžeta na više akcije (odnosno, objasniti ljudima da ne trebaju samo sjediti na rukama i čekati da država za njih nešto učini). I, najvažije, onemogućiti krađu proračunskih sredstava radi pretakanja u druge projekte – svima dobro poznati rebalans budžeta. Možda se na taj način ipak nađemo na putu oporavka.
Druga stvar koju, vjerujem, trebamo hitno ispraviti, jest segregacija učenika hrvatske i srpske nacionalnosti u Vukovaru. Osjetljiva tema, da. No, ima li alternative rješavanju tog stanja? Ne živim tamo, ali ću svejedno dati svoje mišljenje.
Ne pripadam ni onima koji su Vukovar izdali, ni onima koji su ga zatim razorili, niti danas živim stvari koje su se dogodile prije dvadeset godina.
Ipak, nešto je ostalo iz vremena te velike tragedije. Ostala je mržnja. Ne, nećete vidjeti ponovo stanovnike grada kako nasrću jedni na druge. Nema pucnjeva, nema noževa. Pa ipak, mržnje se nismo riješili – samo smo je sakrili, i to čak ne pretjerano vješto. Dan danas u Vukovaru djeca hrvatske i djeca srpske nacionalnosti školu polaze – odvojeno. Uče iz različitih udžbenika.
Što je to, ako ne segregacija? I to u svom najodvratnijem obliku, segregacija u obrazovnom sustavu, segregacija kao stvorena da u mlade umove usadi mržnju prema drugima i drugačijima. Naravno, možemo reći kako je prema sporazumu o integraciji donešena takva politička odluka, ali gle – tu političku odluku donijeli su isti oni ljudi za koje danas otkrivamo kako ih nije bila briga što će se sa djecom u opkoljenom gradu učiniti. Pa ako je bilo lako odlučiti ne evakuirati djecu iz opkoljenog grada, nije li pogotovo lako bilo ne razmišljati o tome kakva se poruka šalje djeci segregacijom u školskim klupama? Ili se upravo na taj efekt računalo?
Tako smo postali posljednja utvrda svojevrsnog apartheida, segregacije koju su obje strane objeručke prihvatile, shvaćajući mirnu reintegraciju kao od strane svjetskih sila nametnut prekid konačnog obračuna. Pa ako se odbojnost prema onome drugome nije smjela pokazivati javno, na ulici, niti na radnom mjestu, održimo je na životu njegujući je u školskim klupama. Roditelji ionako znaju što je za njihovu djecu najbolje.
Ta segregacija djece najveća je sramota ove države na pragu ulaska u EU. I da bi stvar bila gora, ta segregacija nam je neprimjetna, ona postoji tik do nas, a mi je shvaćamo kao posve prirodnu stvar, nešto samorazumljivo, možda i potrebno. Što nam se događa? Kada se slična stvar dogodi sa romskom djecom dižemo pravedničke glasove, a kada isti problem bude institucionaliziran kratkovidnom političkom odlukom – onda je to u redu? Zar zaista možemo biti tako slijepi?
Segregaciju u školama treba ukinuti odmah. Zbog naše budućnosti, i zbog budućnosti naše djece. Što ćemo naučiti djecu odvajanjem od njihovih vršnjaka? Ništa dobrog iz toga ne može izaći, već naprotiv: fokusiranjem djece na uskogrudnost i isključivost, ne samo da im ne pružamo najbolju moguću budućnost, već i sijemo sjeme budućih tragedija.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
