Pobjednici govore – Peter Mullan, Julianne Moore i Andrej Končalovski - Mullan: moj film nije skandalozan

Ugledni škotski glumac, scenarist i redatelj Peter Mullan bio je među rijetkim pobjednicima osobno nazočan u Veneciji i primio je svoga zasluženog "Zlatnog lava".

Odjeven u klasični škotski kilt, Mullan je primajući nagradu za svoj drugi igrani film "Magdalenine sestre" rekao: "Ovaj film nije samo o Katoličkoj crkvi i o tome kako su osuđivali i kažnjavali mlade žene u Irskoj.

To je film o svim vjerama koje misle da imaju pravo maltretirati žene. No, tek kada se osjete slobodne u samima sebi, one se mogu oduprijeti takvim pritiscima i započeti borbu za vlastito oslobađanje", uvjeren je Mullan.

Na upit kako komentira pisanje vatikanskog lista Osservatore Romano koji je njegov film nazvao "ljutom i zlobnom provokacijom", Mullan je odgovorio: "Govoriti da je moj film skandalozan je apsurdno.

Ja sam samo želio govoriti i pokazati nepravdu koju su činili prema tim ženama, i to u drugoj polovini 20. stoljeća." Inače, Mullan je u svom komentiranju filma tijekom festivala govorio da je i sam katolik, odgajan u katoličkim školama i koledžima, a jedna od njegovih glumica poznata i ugledna Geraldine McEwan koja igra zloglasnu sestru Bridget, upraviteljicu konvikta, bila je čak jedno vrijeme u ranoj mladosti zatočenica jednoga samostana "Magdaleninih sestara", ali ju je srećom njezina obitelj spasila i izvukla od tamo.

Mullan kaže: "Osnovni temelj i snaga filma su likovi.

Svi likovi, ne samo djevojke i časne sestre u samostanu 'Magdaleninih sestara', nego i očevi, majke, braća i sestre – svi oni su dijelom žrtve, a dijelom i krivci onoga što se događa, ali svakako slika društva koje im je omogućilo da to čine, da osuđuju prije nego što pomažu, da zatvaraju prije nego razumiju, da ignoriraju i prikrivaju umjesto da priznaju."

Situacija američke kućanice
Julianne Moore nije bila u Veneciji da primi nagradu kao najbolja glumica za ulogu savršene američke kućanice, supruge i majke pedesetih godina, u filmu "Daleko od raja" Todda Haynesa. No poslala je poruku festivalu: "Ova uloga bila je vrlo važna u mojoj karijeri i životu i hvala vam što ste to prepoznali." Inače Julianne Moore bila je nazočna na Mostri nekoliko dana prije za vrijeme prvih projekcija filma i razgovora s novinarima.

Već tada nije krila oduševljenje ulogom Cathy Whitaker, koja naoko živi savršeno usklađenim životom američke kućanice, pripadnice više klase: šarmantni suprug uspješan u svome poslu, dvoje djece, odane prijateljice, raskošna kuća, idilična okolina, super elegantna garderoba, besprijekoran izgled američke lutke,... " Možda lutka, ali u svome nametljivo idealnom vanjskom imageu", kaže Moore, i dodaje: "Cathy nije glupa, ona se samo zavarava onim što ju okružuje, da bi postupno prepoznavala znake nevolje i počela se sama s njima nositi.

Njezina snaga upravo se tada počinje osjećati jer ona je u jednom trenutku ostala sama protiv svih. Istodobno Cathy je i vrlo emotivno biće, ona ne mari za stroge konvencije okoline ili rasističke navike, ona je onakva kakva jest i u svojoj naivnosti, i u svojoj nesebičnosti. Možda je zato i morala postati žrtvom, ali je vjerojatno zato i jedino ona mogla nadvladati sve to što joj se u kratkom vremenu dogodilo."

Stvarni događaj iz psihijatrijske bolnice
Julianne Moore priznaje da joj je najdraže raditi s Toddom Haynesom, kojeg doslovno smatra "svojim" redateljem još od vremena kada su radili na filmu "Safe": "Todd mi je poslao scenarij u proljeće 2000. godine i odmah rekao kako želi da to radi sa mnom.

Nisam ni pročitala scenarij do kraja, već sam pristala jer odmah sam prepoznala ulogu i ono što je Todd želio od mene.

Mi imamo neku vrstu prešutnog sporazumijevanja. Nije nam potrebno mnogo riječi." Redatelj filma "Kuća luđaka" Andrej Kančalovski priznaje kako je došao na ideju za ovaj film: "Još 1995. godine vidio sam na televiziji reportažu o psihijatrijskoj bolnici u Ingushetiji koja se nalazila u Rusiji, samo nekoliko milja od granice s Čečenijom. Nakon što su za trajanja rata čečenski vojnici ušli u Ingushetiju, osoblje je napustilo bolnicu ostavljajući pacijente pet dana potpuno same prepuštene sudbini. Reportaža je pokazala kako su se pacijenti sami organizirali i nitko od njih nije napustio bolnicu.

To me zaintrigiralo pa sam poslao malu ekipu s kamerom da zabilježe sve detalje i izjave oko toga događaja. U međuvremenu sam počeo pisati scenarij i otišao u SAD. Kada sam se vratio u Rusiju, želio sam se posvetiti intimnim, autorskim filmovima. Tako sam poslao scenarij nekim Čečenima pitajući ih za mišljenje. Oni nisu bili zadovoljni tvrdeći da je sve falš što se odnosi na njih. Napisao sam potpuno novu verziju vezanu za Čečene u filmu. Tada sam sreo novinarku Annu Politkovskaju, koja je radila za Radio-Liberte i koja je izdala knjigu o čečenskoj strani u Gallimardu. Tek s njezinim savjetima sam unio bitne promjene i napravio pravu verziju." Na novinarski upit – "Mnogi su mišljenja da je vaš stav u filmu, posebno kada je riječ o Čečenima, izuzetno korektan i objektivan, čak dobronamjeran?" – Končalovski je odgovorio: "Vjerojatno, ali to nije ono bitno što sam želio poručiti ovim filmom. To je film o osjećajima, bez obzira na to s koje strane dolazile, od prijatelja, neprijatelja, bolesnih, zdravih, glupih, pokvarenih,... Najvažnije je ono što publika osjeća dok gleda ovaj film, ne što o njemu misli. Važno je umjeti voljeti ljude, likove u ovom filmu i biti sposoban to prenijeti na gledatelje."