Slavlje »modrih« Josipa Šimića i Ardina Koznikua, strijelaca za 2-0 Croatije protiv Varteksa u posljednjoj prvenstvenoj utakmici, koja im je, uz riječki remis, donijela četvrti uzastopni naslov hrvatskih prvaka
Predsjednik »modrih« Zlatko Canjuga bio je na rukama igrača, a sablasno prazne tribine i dalje su nudile alarmantna upozorenja… Do naslova je Croatia stigla s trećim trenerom u sezoni.
Zlatko Kranjčar je bio na klupi zagrebačkoga kluba na startu sezone, koja je sjajno počela. Eliminiran je Celtic (0-1, 3-0) u pretkolu Lige prvaka, ostvaren je san začet godinu dana ranije. No, plasman u Ligu prvaka donio je i nove obveze, a jedan od razloga Kranjčareva jesenskog pada bila je i spoznaja da klub zapravo nije znao što hoće u toj prvoj sezoni u evropskom elitnom društvu. U uredima se potiho govorilo »želimo u četvrtfinale«, a Kranjčar je nakon poraza u Ateni i Portu ponavljao »pa ne moramo baš prve sezone ući među osam, nitko to i nije postavio kao cilj«.
Na Ligu prvaka trošene su emocije i energija, međutim pravi razlog otkaza Kranjčaru bilo je – Dugo Selo! Canjuga, naime, nije mogao treneru oprostiti blamažu i eliminaciju iz domaćeg Kupa protiv nižerazrednih amatera predvođenih vremešnim rekreativcem Carem. Na kraju će se sezone pokazati da je taj Car u onih 90 minuta za Dugo Selo napravio više nego Mikulenas cijeloga proljeća za Croatiju…
A imao je Kranjčar i peh, dogodilo se nešto na što nije mogao utjecati. Na operaciju leđa je, naime, morao otići Robert Prosinečki. Kranjčar je, dakle, sredinom jeseni postao bivši u svome drugom mandatu, ostavivši ipak svome nasljedniku opipljivu bodovnu prednost u domaćem prvenstvu. A za nasljednika je preko noći imenovan Velimir Zajec!
I donio je Zajec osvježenje, posebno u Ligi prvaka. S dvije pobjede (Porto, Ajax) Croatia se vratila u utrku za četvrtfinalom, no ipak je bilo previše očekivati da bi Olympiakos mogao na zagrebačkom ledu biti poražen s dva gola razlike. Zajecov start bio je na utakmici s Hajdukom, remis 1-1 donio mu je samopouzdanje i sve je naizgled dobro funkcioniralo do zimskih priprema u Španjolskoj. Usput, iako je u svome nastupnome intervjuu najavio »pospremanje svlačionice« u zimskoj stanci, Zajec to nije učinio, štoviše, ponašao se kao da nikad nije rekao da će se zahvaliti na uslugama nekim starijim, kao i nekorisnim stanarima bogate svlačionice. Ali, zato je ostao bez Šimića, Marića i Viduke, koje klub ipak nije mogao zadržati, inozemne su ponude bile znatno izdašnije. I to je jedan od razloga Zajecova kasnijeg pada.
Najprije je u La Mangi došao u sukob s direktorom Mirkom Novoselom, kojeg i danas smatra glavnim krivcem za odlazak. Po povratku u Zagreb, ionako prilično fleksibilni i ne previše strogi »Zeko« još je malo popustio nogometašima i sam je sebi potpisao odlazak. Naime, delegacije nogometaša odlazile su u klupsku upravu žaleći se na »loše treninge«. Klub tada nije stao iza svoga trenera i napao igrače, međutim i Zajec je nekim svojim potezima pridonio stvaranju loše klime u kojoj je zapravo on bio prva žrtva. Kad je prvenstvo prekinuto, naime, ostavio je momčad pet dana bez nadzora i otišao u Austriju na skijanje. U klubu nisu znali gdje je, pa su javnost obmanjivali glupostima poput »pokvario mu se BMW, pa zato kasni«. Usput, u klupskome je vrhu Zajecu zamjereno što je bio s obitelji na zimskom odmoru u Americi, umjesto da bude sudionikom proslave 95. godišnjice igranja organiziranog klupskog nogometa u Zagrebu, pod imenom »95 godina Croatije«.
Igra i rezultati? Prekid prvenstva očito je najviše naudio Croatiji. No, i do prekida nije bilo blistavo, samo su jednom »modri« proljetos zabljesnuli, u domaćoj 3-0 pobjedi protiv Rijeke. Provukao se Zajec u 1. kolu doigravanja protiv Hrvatskog dragovoljca, no »stao je na minu« tri dana kasnije. Vinkovački sudac Vitković ga je prevario za nedosuđeni jedanaesterac u 3. minuti protiv Rijeke, gosti su pobijedili 1:0 i sljedećeg dana uprava se rastala sa svojom legendom. Zajec se šest dana skrivao, nikome se nije javljao, raščišćavao je korov na svome imanju u Draganiću, sad je u Americi.
Još uvijek je aktualna Canjugina ponuda Zajecu da bude sportski direktor, za tu je funkciju kudikamo prikladniji nego za trenersku. Croatiju je, dakle, do naslova doveo treći ovosezonski trener, Ilija Lončarević, koji je za Novu godinu ustoličen na mjesto direktora Omladinske škole. Iza Lončarevića je osam utakmica, ostvario je četiri pobjede (Varteks 2-1, Rijeka 2-0, Osijek 1-0, Varteks 2-0), tri remisa (Osijek 1-1, Hrvatski dragovoljac 1-1, Hajduk 1-1) i doživio jedan poraz (Hajduk 0-1). Nimalo šampionska statistika, međutim zbog niza pogrešnih koraka Rijeke i Hajduka i to je bilo dovoljno za osvajanje prvoga mjesta.
Ovih nekoliko tjedana koliko je na klupi Croatije, Lončarević je iskoristio i za obračun s novinarima, definitivno nije želio prihvatiti istinu da je Croatia ipak malo veći klub od, primjerice, Inkera (s kojim je osvojio Kup 1992. godine) te da svaka riječ izgovorena u Maksimiru ima drukčiju težinu. Hoće li Lončarević ostati trener? Tko to zna! Uostalom, osvajanje trofeja nikad nije u Maksimiru bilo i jamstvom ostanka na klupi.
Na kraju i ovo: činilo nam se da će tri detalja, tri nevjerojatna igračka promašaja, još kako utjecati na konačnu ocjenu Croatijine sezone: Vidukin »zicer« protiv Ajaxa, Marićeva vratnica u Splitu i Cvitanovićeva u Zagrebu protiv Hajduka. Je li Sveti Duje nosio te vratnice? Uglavnom, Vidukin je promašaj usmjerio daljnje Croatijine nastupe u Ligi prvaka, ali spomenute vratnice na kraju ipak nisu stajale »plave« osvajanja naslova. Među ostalim i zbog slabosti drugih. Ali, poglavito zbog slavonskoga inata.
