Od sudionika istraživanja, policajaca, kriminalaca i studenata, tražilo se da procijene važnost određenih činitelja prilikom predviđanja izgleda da se provali u neki dom. Neki od činitelja su bili: pun/prazan poštanski sandučić, upaljena/ugašena svjetla, je li u pitanju stan ili kuća, vide li se zapuštene biljke. Od ispitanika se tražilo da klasificiraju činitelje na temelju toga koji od njih više upućuju na uspješnost provale. Na primjer, za činitelj „kućni sigurnosni sustav“ postavljena je sljedeća situacija: „Zamislite dvije kuće, jedna s alarmnim sustavom i druga bez njega. U kojoj mjeri je vjerojatnije da će se provaliti u kuću bez alarma?“ Da bi odgovorili na to pitanje, ispitanici su morali zaokružiti vrijednost na ljestvici od 0 do 100 sa intervalima od po deset točaka. Potom su ispitanici razvrstani prema njihovim strategijama odgovaranja.
Rezultati otkrivaju da dvije skupine stručnjaka (provalnici i policajci) imaju različitu percepciju važnosti i klasificiranja svakog činitelja. Percepcija policajaca je bila sličnija onoj u običnih ljudi nego kod provalnika. Stoga su se policajci i obični ljudi složili da je metoda provale u kuću najrelevantniji činitelj kada je u pitanju predviđanje uspješnosti provale. Obratno, provalnici misle da je najvažniji činitelj postojanje alarmnog uređaja.
Iako se odgovori obiju skupina stručnjaka razlikuju, oni su bili konzistentniji nego u skupini običnih ljudi. Naime, stručnjaci su se služili konzistentnijim kriterijima kada su se o njima morali izraziti na različite načine i pri tome su se u višoj mjeri slagali sa stručnjacima u svojoj vlastitoj skupini. Znanstvenici su zaključili da ovo istraživanje predstavlja doprinos proučavanju razlika između stručnjaka i neiskusnih ljudi te da bi moglo dovesti do važnih posljedica u krivičnom pravosuđu i proučavanju procesa odlučivanja.
