Dio je to svekolike borbe protiv kriminala, mafije i korupcije. Kriminalci se, naime, koriste prepaid karticama kako ne bi bili ulovljeni i kako se ne bi znalo tko je tko. Anonimno, oni se došaptavaju po tajnovitim mjestima, dobro pazeći da ih nitko ne primjeti.
Nismo li imali prilike primjetiti točnost te slike, pa ove silne novopečene stanovnike Remetinca nismo viđali po ekskluzivnim restoranima, blještavim događanjima i među “stupovima društva”?
No, dobro – kriminalce valja hvatati na sve moguće načine, pa tako i praćenjem razgovora mobilnim telefonom i SMS poruka.
Gdje su granice naše privatnosti?
Međutim, ovdje je riječ o značajno važnijoj stvari – pravu građana na privatnost. Općenito govoreći, stanje svijesti prosječnog građanina Hrvatske takvo je da on uistinu ne razumije puni opseg svojeg prava na privatnost i anonimnost, prava da u društvu ne bude konstatno identificiran i od strane onih čija je to dužnost i od strane onih koji apsolutno ne trebaju znati ništa o njemu.
Navikli smo sa sobom nositi osobne isprave, nema ništa lošeg u tome. U slučaju potrebe policajac nas može identificirati. Ali, osim njega, identificira nas i službenica u banci. Tim bolje, ne želimo da nam netko, lažno se predstavivši, počisti novac sa računa. Identificira nas i zaštitar u zgradi. Jer zaštitar štiti ljude u zgradi. Implicira kako smo svi potencijalno sumnjivi. To zaista jest napasno, ali već smo navikli, pa obično ne radimo problem oko toga. Iako je, dakako, upitno u kojem sve slučaju zaštitar smije tražiti i dobiti identifikaciju.
Postoje, dakle, situacije kada je mogućnost identifikacije građanina opravdana i društveno korisna. No, postoje i granice, nakon čega prednosti identifikacije postaju manje od napada na privatnost građana i njegovog prava da ne bude svugdje i uvijek identificiran i okarakteriziran.
Popisivanje vlasnika “prepaid” kartica jedna je od takvih situacija.
Nesposobnost policijskog sustava
Nažalost, ona ne govori o spretnosti i učinkovitosti policijskog sustava, već obrnuto – o njegovoj nesposobnosti i želji da svoj problem riješi na za sebe najjednostavniji način - smanjenjem slobode građana.
Iluzorno je očekivati kako će identificiranjem svakog korisnika telefonske kartice biti olakšano hvatanje kriminalaca, ljudi naviklih na izigravanje zakona. Čak i ako se provede ova poprilično besmislena stvar, kriminalce neće biti ništa lakše hvatati nego do sad.
Zamislimo hipotetičkog kriminalca I.S. mlađeg, čovjeka bogate karijere i duboka džepa punog oprana novca. On ima operacije po Hrvatskoj. Ima svoje ljude, ne mali broj. Sposoban je – već godinama uzima novac i nikad mu nitko ništa nije dokazao.
Kako kum komunicira
I.S. mlađi treba obaviti telefonski razgovor. Telefon u kući, zna, prisluškuje policija. Sa njega ne zove ni ljubavnicu, ali ne zbog policije već zbog supruge sa kojom u otmjenim večerima glumi sretan i ugledan bračni par. Preko tog telefona razgovara sa rodbinom, povremeno nazove nekog iz svoje ekipe i brbljaju o jedrenju, tek tako da se zamute istražne vode. Sve prave poslove on obavlja preko mobilnog telefona. Više njih, koje koriste njegovi pouzdanici, pa nema nikakvog traga o tome kako je on osobno ikome išta rekao. No, pojednostavnimo stvar i zamislimo kako naš kum treba osobno s nekime porazgovarati nešto – o nečemu.
I.S. sjeda u limuzinu i upućuje se – preko granice. Sa svojim ljudima sastaje se daleko od dometa hrvatske policije, a za nevolju zna i kako umaći Interpolu. Sastanak je na tajnovitom mjestu, kratak i precizan. Kum se vraća u Hrvatsku. Telefon nije ni koristio.
Ali, zabluda! Bivajući u stranoj zemlji, na poklon je dobio potpuno nov telefon sa potpuno novom karticom, pouzdano neregistriranog vlasništva. Roaming radi, pa kum može telefon koristiti i u Hrvatskoj. Obavit će jedan ili dva razgovora sa njega, i zatim i telefon i karticu uništiti. No, bez brige – ekipa doušnika već je pripremila nekoliko prepaid kartica iz različitih gradova u Hrvatskoj, kupili su nekoliko rabljenih telefona i ako treba komunicirati anonimno, nema zime.
Kum se češka po glavi...
I onda se dogodi – sve prepaid kartice moraju biti registrirane. Kum se češka po glavi... oko sekundu i pol. Zove svog pouzdanika i nalaže mu da nabavi nove kartice, jer eto – nema drugog načina za komunikaciju sa podzemljem od toga. Obzirom da je kum, na pamet mu ne pada prošetati do telefonske govornice ili kakvog hotela. On je prefin za to.
Pouzdanik se lako i brzo dovija nevolji: nekoliko ljudi rastrče se i falsificiranim ispravama kupe prepaid kartice i bonove. Službeniku u trgovini, koji odjednom ima pravo legitimirati građane kako bi ispunio zakonsku obavezu legitimiranja građana, a i kako bi građani mogli iskoristiti svoje ustavno pravo da budu legitimirani od svake šuše, predaju lažnu osobnu iskaznicu. Bez problema dobivaju karticu. Službenici ionako ne mogu učiniti ništa osim prepisati podatke sa osobne i izdati karticu. Otiske prstiju (zasad) ne smiju uzimati. Pa i poneki klošar i gladan umirovljenik za parsto kuna će otići i svojom osobnom kupiti SIM karticu.
Nešto kasnije, kum razgovara. Policija prisluškuje sve i svakoga kako bi mogla uloviti specifičan kumov akcent, pa im se u jednom trenutku posreći naletjeti na njegov glas. Kum prekida razgovor, gasi telefon i u izdrndanoj se Ladi odvozi dalje. Policija okuplja helikoptere, specijalce i pse tragače. Operater žurno triangulira položaj zadnjeg signala telefona i pronalazi zgradu. Prezime vlasnika kartice odgovara prezimenu stanara zgrade. U hodu se sastavlja akcijski plan, Ministar se žurno zove sa ljetovanja, a glasnogovornica kamilicom ispire grlo i popravlja šminku.
Policajac zvoni na vrata...
Petnaest minuta kasnije, zgrada je u obruču. Policijska vozila na cesti, rotirke, zrakom kruže helikopteri. Niti muha ne može pobjeći. Svi stanari zatvorili su vrata i navukli rolete, pa se pretvaraju otputovanima uvjereni kako je konačno krenula racija popisivanja televizijskih prijemnika po kućama. Pred vratima stana policajci u maskama, naoružani, pancirke, plinske granate, pravo olovo. Tihi i mrki, uvježbani i spremni. Jedan policajac zvoni na vrata...
Vrata otvara omanja bakica i u čudu škilji u zakrabuljene muškarce sa dugim cijevima.
“Dobar dan, jeste li vi gospođa Perić?”, upita zakrabuljeni sa činom, brkovi mu zapinju u pamuk.
“Jesam”, odgovara plaho starica, u sebi se nadajući kako je ipak riječ o maškarama.
“Došli smo po vašeg muža, Peru Perića, vlasnika telefona za kojeg sumnjamo da su njime obavljene kriminalne radnje.”
“Ajme... čekajte da se sjetim... ne, ne, kad sam ga pokopala prije deset godina, mislim da nije imao telefon sa sobom..."
Koliko, zaista, smisla ima smanjivati građanske slobode pod krinkom povećanja efikasnosti borbe protiv kriminala? Čemu evidentirati sve vlasnike kartica u nadi kako će se pronaći dovoljno glup kriminalac koji će cijelu pljačku iskomunicirati korištenjem jednog telefona i jedne kartice, pa još biti ništa manje glup i nastaviti koristiti ih i nakon počinjenog kriminalnog djela? Ne govori li takav prijedlog više o sposobnosti policije nego o inteligenciji kriminalaca?
Najzad, što je slijedeće? Nakon što smo registrirali sve korisnike telefona, hoćemo li ishoditi zakon kojim ih možemo nekažnjeno, bez izričitog naloga suda i bez ikakve smislene kontrole, prisluškivati? Jednom zakotrljano, klupko kršenja ljudskih prava može se daleko otkotrljati... posebice u zemlji u kojoj građani nisu dovoljno samosvjesni istih.
Najzad, uz malo tehnologije i nešto ozakonjenog upada u privatnost, imamo pravi tehnološki orvelijanski raj: Veliki Brat zna u svakom trenutku gdje je svaki njegov građanin. Osim onih kriminalnih, dakako.
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
